---

Naš rock pionir koji je na “Prvom pljesku” u zagrebačkom Varieté-u pjevao neke amerikanske pjesme i morao se sam pratiti na klaviru, pod imenom Matt Collins punio je ekskluzivne evropske klubove i otvarao Hiltonove hotele, družio se s groficama, šeicima, glumicama, ali i s pripadnicima plemena Massai. Pustolovnog duha i strahovite upornosti, proživjevši život vrijedan filma, ili kakvog avanturističkog romana, kao skladatelj Karlo Metikoš, ostavio nam je u baštinu na desetke pjesama i dvije rock opere. Povodom 75. obljetnice Karlova rođenja rado se iznova prisjećamo njegovog života, sazdanog na hrabrosti i riziku.

Zato prenosimo intervju Petra Lukovića s Karlom Metikošem, iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, dvije godine prije nego što nas je Karlo napustio.

---

Ploča se usijala.

„Uap-tuvari-vah, uap-tuvari-vari”… rokenrol mu je udario u glavu, u noge. Ali, rokenrol nam tada nije bio potreban.

Tako je Karlo Metikoš otišao u Francusku. Prvih dana spavao je „sous le ciel de Paris” oslonjen na kišobran, ili kao klošar ispod mostova Sene. Neki kit video je u njemu veliku zvezdu. Karlo Metikoš je Matt Collins.

Dalje: Teheran, šah Reza Pahlavi i dukat za pesmu „To nisu jedra moje brodice…”

Dalje: petogodišnji ugovor sa lancem „Hilton”. Maroko, Kenija, Etiopija, Somalija, Džibuti… Haile Selasije slušao ga je sa svojim lavom i svojim unukom. Kralj Hasan doveo je na svirku harem, te mu je Collins svirao iz zahoda. Bokasa mu je naručio kafu.

Između: dvadesetak verenica.

Dalje: Rusija i Tamara; Kenija i lepotice iz hiljadu i jedne noći.

Kraj: Josipa.

Početak: Josipa.

---

Bez Karla Metikoša, alias Matt Collinsa, domaća rokerska istorija bila bi mnogo siromašnija. U vremenima kad je rock trebalo „da pruži mladima obilje mogućnosti za zabavu i ples” (kako je 1964. tadašnji urednik Jugotona” Pero Gotovac pisao u komentaru na poleđini ploče „Matt Collins Sings R and R”), Karlo je otišao korak dalje, da kao jedna od prvih internacionalnih muzičkih zvezda ove zemlje, po svetu – od Francuske, preko Italije, Irana, Grčke, Austrije, do Afrike i Sovjetskog Saveza – pronosi duh rock’n’rolla, a da svojim glasovitim turnejama po Jugoslaviji 1963. i 1964-65. ovdašnju publiku konačno obrazuje pružanjem autentične muzičke informacije, što mu je ova uzvratila euforičnim prijemom, dotad nezapamćenim na ovim prostonma. „Bez Collinsa i njegove generacije rock-glazbenika – pisao je 1981. Dražen Vrdoljak povodom objavljivanja Collinsovog kompilacijskog albuma „16 originalnih snimaka (1962-1966)” – naša publika, u ono doba, gotovo i ne bi imala dokaza da su Fats Domino, Chuck Berry i ostali zaista mijenjali svijet popularne glazbe i svjetonazor mladih ljudi”.

Metikošev egzodus po lancu „Hilton” hotela, s kojima je imao ekskluzivan ugovor, dao mu je priliku ne samo da vidi svet, već i da upozna ličnosti koje su docnije – iz mnogih razloga, kao krvožedni car Bokasa ili Haile Selasije – bivale predmetom kontraverzi, te su i njegova svedočenja o tim susretima dragocenija. Posebno poglavlje Metikoševog života je odluka da krene u Pariz i tamo počne svoju međunarodnu karijeru. Današnjim generacijama, duboko ogrezlim u tvrodokornu konzervativnost topline obiteljskog doma, to se čini kao svojevrsni science-fiction, ali je on za Matt Collinsa bio prevashodno potreba i moranje da se iskaže i dokaže.

Po konačnom povratku u zemlju, početkom sedamdesetih, Collins opet postaje Karlo Metikoš, sreće Josipu Lisac – i po holivudskom receptu – postaje deo muzičke legende koju narod zna kao „Karlo and Josipa”. Najintenzivniji deo tih uzajamnih emocija ostao je utisnut na plastici u obliku albuma „Dnevnik jedne ljubavi” koji je i Karlu, i Josipi, ali i publici, do dana današnjeg, ostao kao jedan od graničnih kamenova moderne jugoslovenske muzike.

Elokventan, duhovit, bespoštedan u otkrivanju svojih zabluda i mana; čovek koji je, po priznanju, probao sve dijete ovog sveta, a opet iskusio sve gastronomske i alkoholne delikatese; kit koji je muzici dao sve, a i ona njemu; srcolomac koga se sa blaženim osmehom još sećaju mačke širom planete – Karlo Metikoš još nije rekao svoju poslednju reč!

Josipa Lisac to najbolje zna!

 

POSLERATNI ŠKOLSKI DANI

 

Biografi obično počinju priču od detinjstva…

Rođen sam u normalnoj građanskoj porodici, u Zagrebu, ovdje u centru, u Preradovićevoj ulici, 8. 2. 1940. U školu sam krenuo sa šest godina, a već 1947. počeo sam svirat’ klavir. Otac i mama su bih muzički navudreni: stari je imao Muzičku akademiju, mama je jako ljepo pjevala, i prije rata njih dvoje su držali zajedničke koncerte. Naravno, doma sam imao klavir i odma’ su me dali u Muzičku školu. Ali, imao sam tako male prste da nisam mogao svirati! Kad sam 1947. stigao u prvi razred niže Muzičke škole, na papiru su mi dali nacrtanu klavijaturu gde sam ja, tobože, svirao, dok mi prsti nisu ojačali.

Muzikom si se bavio, pod prisilom ili dobrovoljno?

Je, je… muzika me strašno interesirala i skoro svaki dan smo otac i ja išli u HNK, jer je stari bio lud za kazalištem. Običavao je bit’ na galeriji, odakle je pratio sve opere, pjevače, njihove uzdahe, znao je napamet libreta, doma čuvao knjige o operama, tako da sam sa deset-jedanaest godina znao gotovo sve opere koje su se u nas izvodile. U to posleratno vrijeme ničeg nije bilo. Jedina duhovna hrana bilo je to kazalište u kojem sam i ja uživao: izgledalo mi je kao prekrasan, nestvaran svijet. Za kino su se teško nalazile ulaznice. Redovi su bili od jutra do mraka, a kao klinac nisam ni mogao gledati sve te filmove, osim „Ali Babe i 40 hajduka” gdje su me pustili… U međuvremenu, išao sam u školu, i bio odličan đak: svi su, u to vrijeme, bili odlični! To mi je tak’ glupo kad netko danas s ponosom govori kako je u osnovnoj školi bio odličan. Pa, tamo su svi takvi: odlični! Kad sam se upisao u prvi razred srednje Muzičke škole, pao sam na solfeđu. Bio sam već malo stariji, pa mi se nije dalo svaki dan vježbat’ po osam sati zadaću, dok su moji vršnjaci igrali nogomet s krpenjačama. To me je fasciniralo, ne?… I vozit’ se u onom romobilu, s kuglagerima! Onda sam krenuo u Četvrtu gimnaziju – tu gdje je sad muzej Mimara – i, naravno, bio sam u mješovitom razredu, s djevojkama. Tu se počelo uređivat’, češljat’, svaki dan – jasno – hladna voda na kosu, malo šećera ili briljantina, što je u to vrijeme bila velika stvar. Muziku sam konstantno slušao, svirao, ali, što sam bivao stariji, ta klasična muzika išla mi je sve više na živce, jer sam sve znao, a nije mi se dalo vježbati. Budući da nisam imao novaca, odmah sam, čim sam dobio knjige za školu – njih prodao u antikvarnici, tu, u Masarikovoj ulici. Osjećao sam se kao bogat čovjek. Mogao sam sebi u mlečnom restoranu priuštit griz na mlijeku s čokoladom i cimetom, ili otić’ u kino… U školi sam zato imao problema, jer knjiga nisam nikad imao. To me je pratilo cijelo vrijeme, tak’ da sam uvijek posuđivao knjige od nekoga. Bio sam dost’ bistar; ni zadaće nisam pisao, već sam se snalazio, prepisivajući tuđe zadaće od vrednih učenika. Sjećam se da nam je latinski predavala vrlo stroga profesorica Vitalijani, i ja sam – budući da sam odlično pamtio – čitave stranice naučio napamet. Kad sam jednom odgovarao pred pločom, rekao sam joj da sam knjigu zaboravio kod kuće: odmah me je otjerala na mjesto i, naravno, dobio sam kolac. Desilo se to i drugi, treći put. Onda sam se javio da ispravim ocenu i opet nisam imao knjigu: izmišljao sam svašta – da su mi knjigu ukrali, da sam je izgubio, da mi je netko pocepao. Profesorica se konačno smilovala i rekla mi da izađem pred ploču. „Otvori 28. stranicu” kazala mi je, a ja sam, bez knjige počeo deklamovati „Alexander Magnus…” i dobio odličnu ocjenu.

Još uvek pamtiš latinski tekst?

Je, kak’ ne. Dan danas. Od svih đaka u školi, jedini sam imao odličan iz latinskog!

Kako si upoznao rokenrol?

Tu muziku sam zavolio 1956. kad je otac mog prijatelja išao van i doneo mu gramofon s par singlica Elvisa, Bil Helija i Litl Ričarda. Oni su me šokirali i otad sam ja u rokenrolu! Jedva smo čekali da škola završi da dođemo kući i slušamo ploče. Školu više nisam šljivio. Postao sam onaj zločesti đak, uopće me učenje nije interesiralo, samo sam bio u filmu muzike. Nekakvim kanalima nabavio sam onaj gramofon na navijanje i ploče slušao danonoćno, dok ujutro nisam zaspao. Uništio sam sve gramofonske igle, pa sam umjesto njih stavljao čavliće samo da čujem ploče: „Lucille”, „See You Later Aligator”, „Rock Around The Clock”, „I Beg Of You”… Onda su stizali Tomi Stil, Klif Ričard i „Šedouzi”, a kad sam čuo Fets Domina i Džeri Li Luisa – onda sam potpuno poludio! Shvatio sam da mi je lako skidat’ njihove stvari jer sam svirao klavir – kao i oni – a njihove pjesme čuo sam po hiljadu puta, dok se ploča nije rastopila. Već 57. sam u školi, u gimnastičkoj dvorani, za vrijeme odmora, svirao klavir, a đaci plesali. U stvari, zamišljali smo da plešemo, jer niko od nas još nije vidio kako se igra rokenrol. Uglavnom, svi smo zbog te muzike kasnili na satove, bila je opća panika… Moji prijatelji su mi rekli da je u „Varijeteu” priredba „Prvi pljesak”: „Daj, odi se prijavi, nagovarali su me. Doći će cijeli razred pa će te bodriti”. U nedjelju, u 11 sati, došao sam na pozornicu i otpjevao svoj program u konkurenciji petnaest pjevača i pjevačica. Na tom su ti mjestu počeli i Zdenka Vučković, Šerfezi, Špišić – svi su s menom, u stvari, i krenuli. Oni su pjevali talijanske pjesme, a jedino sam ja kao ružno pače sjedio za klavirom, jer su i Mihaljinec i Nikica Kalogjera odbili da me prate. „Ne, ne – rekli su – najbolje da vi sami sebe pratite.” Ni njima nije bilo jasno šta je u pitanju: neka glupa, čudna muzika. Moš’ zamislit’ mene sa sedamnaest godina za klavirom: od treme su mi se znojili prsti i klizali po tipkama, a glas podrhtavao po Elvisovom receptu. Onda je Viki Glovacki rekao: „Pa, mali je talentiran, njega ćemo propustit’ u drugo kolo natjecanja” i tak’ sam ušao u finale, a 1958. dobio prvu gažu u „Varijeteu” za lovu. Bio je nekakav šou, „Velika revija Jadrana”, tak’ se valjda zvalo, gdje smo svi pjevali – Tonči Kljaković, Šerfezi, Špišić – a unutar su bili i plesni programi. Kao nekakav vodvilj! Viki Glovacki je odredio da ono što pjevam jest crnačka muzika, pa su me radi uvjerljivosti namazali pastom za cipele, tako da igram crnca u tom igrokazu! U „Varijeteu” je bio nekakav raštimovani pijanino koji se nalazio u pravoj rupi; kako orkestar nije mogao da me prati, a ja do pijanina nisam mogao doć’ od publike, zamalo me nisu izbacili s revije. Onda je moj otac koji je uživao u meni i vidio da sam talentiran, odlučio da od kuće donesemo naš „Petrof” klavir u „Varijete”! Dok sam imao gažu – mjesec dana – klavir je stajao na pozornici: ja sam ga uveče zaključavao, niko sem mene na njemu nije svirao.

 

Karlov prvi nastup u Varieteu 1957.

 

PLES U ŽUTIM SVITERIMA

 

Pretpostavljam da si već tad postao zvezda – makar u školi…

Bio sam glavni u školi! Zvijezda u rangu glumca! Jer, javno nastupat’ i još za novce – bilo je kraj svijeta. U toj ulozi osjećao sam da je cijeli teret konačno pao s mene, jer sam mogao pokazati šta sam u sebi nosio. Kasnije sam redovito počeo pjevati po plesnjacima. U Zagrebu su bili poznati „Tucman”, „Brešć”, „Fijaker”, specijalno „Glazbeni zavod” gdje je svirao orkestar Stjepana Mihaljinca ili orkestar Nikice Kalogjere, a gdje su pjevali super-zvijezde Ivo Robić, Drago Diklić, Džimi Stanić… Došao sam u „Glazbeni zavod”, predstavio se ko sam, da sam pjevao u „Varijeteu” i tak’ dalje – i zamolio ih da u pauzi pjevam kod njih, dok se zvijezde odmaraju. Onda su me oni pustili da pjevam i sviram na klaviru, al’ publika baš nije bila oduševljena. Sjećam se da su me gađali dinarima, fućkali i zahtijevali da se maknem sa scene. Sve je to smiješno izgledalo, jer klavirskih stalkova za mikrofone tad nije bilo, pa mi je mikrofon neko morao držat’, kao u „Varijeteu”, ili sam, kao u „Glazbenom zavodu”, na klavir stavio stolicu, a na nju naslonio mikrofon… Zvižduci me nisu smetali, ja sam svoje otpjevao, pobr’o sam sve te sitne novčeke sa poda, i onda za taj novac kupio si sendvič. Tako sam uglavnom provodio vrijeme 1958. i 1959. a onda sam sreo neke prijatelje koji su spremali vokalni kvartet. Tad su „4M” bili neprikosnoveni šoumeni, gostovali čak u Engleskoj kod Tomi Stila – za nas, svijetske zvijezde! Djelomično po uzoru na njih, tak’ je nastao kvartet „Regal”, ja vjerujem prvi vokalno-instrumentalni ansambl u Jugoslaviji! U grupi su još bili Braco Makar, Ivo Andrijanić i Vlado Bauer. Šest mjeseci smo vježbali dve stvari! Zgodan repertoar smo si napravili: nakon dvije godine imali smo šest-sedam pjesama, stvarno dobro navežbanih. Ali kako nam je to bilo malo, uzeli smo električnu gitaru koju je svirao izvjesni Gambi: njegova gitara bila je ručni rad, od ptičijeg javora. Imali smo i kontrabas, bubanj… pravi vokalno-instrumentalni sastav! Dok su „Emovci” na gažama imali smokinge, mi smo si dali plesti žute svitere, s šalovima, uz crne hlače. Stalno smo nastupali, a jednom nas je čuo Bojan Adamič i pozvao nas da gostujemo na Ljubljanskoj televiziji. Svirali smo po Rijeci, Zagrebu, bilo je zgodno…

Kvarteta je u to doba bilo k’o blata?

Puno ih je bilo: „4M”, „Melos”, „4 plus 1″ „Problem”, a „Regal” je šibao rokenrol s pjesmama tipa „uap-tuvari-vari”, koje smo skidali s ploča. Kako sam već imao dosta iskustava i nastupa, odvažio sam se i krenuo na more. Tad su se gaže dobijale tak’ da si došao direktoru hotela, rekao mu da si pjevač iz Zagreba, da si pjevao u „Varijeteu” i „Glazbenom zavodu”, da si čak nastupao na televiziji – a on bi rekao „Izvol’te, tu vam je bend, pa probajte”. Pjevao sam u Poreču, u „Picalu”, gdje su prvi puta došli francuski turisti, a zbog njih su stigli i pravi francuski kuhari. Tu sam prvi put vidio kako se jela, zapravo, mogu lijepo pripremiti: klope je bilo kol’ko hoćeš, a povrh svega, dobio sam i novce, kao honorar, jer sam se, praktički, utrapil. U „Picalu” sam sreo te Francuze – i Francuskinje, naravno – koji su mi rekli da bi bilo zgodno da dođem u Pariz, da fenomenalno pjevam, da mi je tamo karijera zagarantirana. Dok sam pjevao u „Picalu”, oni su skakali, veselili se, ludovali: ja sam samo tak’ gledao, u čudu, jer naša publika tu muziku još nije kužila. Kad sam se vratio s mora, otišao sam u „Jugoton” koji je tad bio u Ilici. Sjećam se da je muzički urednik bio Pero Gotovac kome sam objasnio gdje sam sve nastupao, da sam bio na televiziji, pominjao sam kvartet „Regal”, i konačno zamolio za audiciju. „Pa, čekaj – rekli su mi ljudi u „Jugotonu” – daj se saberi. Šta ti ono pjevaš? Rokenrol? Toga imamo kroz licence, imitacije stranih pjevača nam ne trebaju”. To me je jako pogodilo i onda sam sebi rekao: „K vragu, Francuzi su mi pljeskali, plesali, ovdje mi neće objavit’ ploču, zašto ne bih otišao u Francusku?”… I tako, simo-tamo, skupio sam sve svoje krpice, kofer, kišobran, i onda čekao skoro godinu dana da dobijem pasoš. Imao sam neke prijatelje u Danskoj koji su poslali garantno pismo, tak’ da sam prvo otišao u Dansku, a potom, preko Belgije stigao u Francusku.

U Parizu si odmah, na delu, proverio materijalističke principe trulog Zapada?

Decembra 1961. stigao sam u Pariz, s jednim dolarom u džepu! Onih pedeset dolara koje sam iz Jugoslavije poneo u cipeli, potrošio sam u Danskoj: kupio sam modemu košulju sa iglom kroz kragne, kravatu, a cijelo vrijeme hodao sam u svilenom odijelu koje sam nabavio na zagrebačkom Sajmištu. Odijelo je neko poslao iz Amerike i niko ga nije htio kupit’, sem mene, naravno. U njemu sam izgledao kao Klif Ričard, Bil Fjuri, ondašnji vrhunski idoli… U Parizu me dočeka gadna zima. Nit’ sam znao francuski, sem par riječi „merci”, „je t’aime”, nit’ sam imao novaca, niš’… Promjenim taj jedan dolar i s koferom i kišobranom krenem da u garderobu ostavim stvari. Tamo saznam da garderoba dnevno košta dva i pol franka, a morao sam si kupit’ kruh, mlijeko, da nekako smognem snage da dođem do tih mojih Francuza iz „Picala” koji su mi ostavili adrese. Brojeve telefona nisam imao, nit’ sam znao kak’ se po onim ogromnim imenicima traži broj: za mene je sve to bilo nešto novo, čudo jedno. I niš’! Krenem pješke noseći onaj kofer i famozni kišobran! Pit’o sam prolaznike gdje je ta i ta ulica, a oni su samo vrteli glavom i vikali „Metro! Metro!” Za podzemnu željeznicu nisam imao novaca, pa sam morao hodati. Na nogama sam izdržao dvije noći i jedan dan. Kad se umorim, naslonim se na zid, držim kišobran i kofer, spavam stojeći. Tako sam cijeli Pariz prepešačio dok sam stigao do prve, od ukupno tri adrese. Moj prijatelj, Francuz, nije bio u Parizu! Otišao u vojsku, u Alžir. Istim sistemom, pješke, krenuo sam do jedne mačke, jako zgodne… Njezini roditelji i ona ljubazno su me primili, pozvali na ručak, a ja, iscrpljen od gladi, nit’ sam mogao jesti, nit’ pit’. Naprosto, zaspao sam za stolom! U neko doba počeli su me budit’, pokazujući mi na sat, a sve pominju hotel, pa hotel. Vidim, tu nema vajde za spavanje, skoro će ponoć, ljudi rano ustaju za posao – i tu počnem da se izvinjavam. Lepo me otprate do vrata, pozdrave me, zaključaju vrata, i ja, opet, na ulici. S kišobranom i koferom.

Klošari su ti dali ideju ?

Jest’. Spavao sam vani, ispod mostova, jer sam vidio da uveče klošari, uz vatru, tu spavaju i griju se. Nisam više smio spavati u čekaonici drugog razreda na željezničkoj stanici, jer su stalno bile racije, a meni je viza istekla. Skužio sam da je pod mostovima zgodno: zamotam se u novine – odlična izolacija – stavim kofer pod glavu, kišobran pored sebe, i spavam… Bilo je užasno hladno! Najveći problem bio mi je gdje da promenim gaće! Onda sam išao u javni klozet, menjao zmazane za ove čiste, i pošto se toalet plaća, ja sam bježao dok je žena koja je čuvala klozet vikala „Ubojico!”… U međuvremenu sam skužio još jednu fintu kako preživjeti: vidio sam kako klošari iz kanti za smeće uzimaju obroke koje ljudi bacaju. Dešavalo se da nađem pol’ pileta, još toploga, bagete, meso… sve sam ti to jeo! Bilo je divno! Znaš ono, kad nemaš, kad ti je sve slatko! Izgledao sam jezivo. Košulja mi je sva pocrnila, okovratnik je bio grozno prljav, a cipele su mi se od hodanja izlizale, pa sam na njima imao nekoliko rupa u koje sam stavljao novine, tek da se ne smočim. Kad sam stigao do zadnje, treće adrese, kod jedne mačke, njezini su se šokirali kad su me vidjeli. Ona nije mogla vjerovat’. U Poreču sam bio preplanuo, zdrav, plesao sam, u Parizu sam izgledao kao živi leš. Pustili su me da prespavam, tu sam se okupao, izgledao sam malo pristojnije. Ali, već sutradan, opet sam bio na pločnicima Pariza.

U potrazi za muzičkim poslom?

Iz Danske sam sa sobom poneo nekoliko adresa muzičkih kuća i agenata koji organiziraju prijem novih pjevača na audicije. Odlazio sam tamo, predstavljao se kao pjevač iz Zagreba, iz Jugoslavije, objašnjao im da sam se pojavljivao na televiziji – i davali su mi priliku da uz klavir zapjevam. Brzo sam skužio gdje su audicije važne, saznao sam koji su ljudi bitni… U međuvremenu sam pisao doma: sve je krasno – samo nek’ mi pošalju lovu! Onda mi je tata poštom poslao zagrebačke novine, i u njih zamotao pedeset dolara. S tim parama osjećao sam se kao najbogatiji čovjek u Parizu, pa sam odmah otišao u prihvatilište Crvenog križa na Pigalu. Spavanje me je koštalo pet franaka dnevno, s doručkom: jedan baget i litra kave. Navečer moraš bit’ u prihvatilištu do deset sati, jer se vrata zaključavaju: ako zakasniš jednu minutu, niko te ne pušta unutra. Tam’ su mi brzo pokrali cijeli kofer, al’ je bilo zgodno. Sreo sam i naše ljude, Jugoviće, koji su me, štitili, čuvali: oni su ti uglavnom bili nekakvi bokseri, bavili se kečezkečkenom, ili telohranitelji, bivši vaterpolisti, begunci iz Jugoslavije… Svega je tu bilo! Portugalaca koji su bježali pred Salazarom, onih jadnih Mađara koji su nakon 1956. stigli u Pariz. Svak je govorio priučeni francuski, a ujutru bi se iz prihvatilišta razbježali, tražeći posao. Sjećam se da je jedan sveučilišni profesor našao posao kao konobar, pa nas je zvao na gozbu u kafanu. Imali smo uigran sistem: jedan bi sjeo i naručio porciju, onda bi pojeo pola i diskretno se izgubio, a na njegovo mjesto dolazio bi drugi, kao da se niš’ nije dogodilo…

 

TRIJUMF NA VIDIKU

 

Konačno, i ti si dobio prve gaže…

Zahvaljujući nekom kitu kog sam znao još dok sam bio u kvartetu „Regal”, a on u orkestru Bojana Adamiča. Neko me je u Parizu uputio k njemu, jer je u to vrijeme on radio kao menadžer za američke baze po Francuskoj. Čim sam se pojavio, odmah me je prepoznao i dao mi gaže, ali mi je pomenuo da morao naučit’ repertoar… Sad, pazi, šta: nisam imao ni gramofon, ni ploča, a lova od oca je polako isticala. Prodao sam sve svoje stvari, kofer, kišobran, kaput, kabanicu, tu sam se malo potkrpio s parama, a po Parizu sam hodao u čuvenom svilenom odijelu. Moji prijatelji su ga zvali „shining”!… Na Šanzelizeu se nalazila jedna velika prodavaonica ploča s puno kabina u kojima si mogao slušati ploče prije nego ih kupiš. Tak’ sam ja slušao Čabi Čekera, i „Twist Again” čuo tri puta, skinuo tekst, i onda krenuo na novu pjesmu. U toj sam radnji spremio čitav repertoar! Onda sam pjevao po američkim bazama, pred vojnicima koji su bili non-stop pijani i kojima je uopće svejedno ko i šta pjeva. Po gaži sam dobijao sto dolara, što je i danas velika para. Kako sam imao novce, moja prijateljica – ona kod koje sam prespavao – iznajmila mi je sobicu u svojoj kući: unutra krevet, lavabo, a na hodniku zajednički toalet… E, onda sam ja bio gospodin! Imao sam sobu, stalne gaže, ali sam redovito išao i dalje na audicije. Tu sam upoznao nekakve rokenrol bendove, sjećam se da sam s njima pjevao po nekoj crkvi, počeo sam se muvati po tim muzičkim krugovima. Naletio sam na grupu „Lješinari” koja je već imala singl, a brat jednog kita iz „Lješinara”, bio je u bendu „Šoset Noar”, mega-zvijezdama Francuske u to vrijeme. Na Šanzelizeu je promet stajao kad su oni prolazili svojim kadilacima, takva je gužva bila oko njih… Njihov menadžer, kog sam također upoznao, pozvao me je da dođem na veliku audiciju firme „Barclay” na kojoj se tražila zamena za pjevača Edija Mičela – tad vrlo popularnog kita – koji je morao ić’ u vojsku. Na audiciji se pojavilo njih pet stotina!… I ja sam pobjedio! Ponudili su mi odmah ugovor za turneje, ali ne i za ploču, jer se Mičel trebao vratiti za šest mjeseci…

Dobio si i ličnog menadžera ?

Zvao se Žan Klod Kami. Danas je, čujem, velika faca, a onda je, ‘bem ti, bio miš, isto k’o ja, tek počinj’o. S tašnicom je nešto trčao okolo i svi su ga izbacivali van. Al’ on je nešto muljao, s „Lješinarima” je uradio jednu pločicu, obećavao da će probati i za mene nešto napraviti. I, stvarno! Otišao je u „Philips”, pustio im moje demo-snimke koje sam snimao po raznim studijima, a ovi su – pali! Rekli su da će mi dati ekskluzivni ugovor, jer se za mene već tad znalo. Slike su mi izašle po svim francuskim novinama, s naslovima „Matt zamjenio Edi Mičela”…

Promenio si ime i prezime.

Svi francuski pjevači tad su imali engleska imena i prezimena. Žan Filip Smet pretvorio se u Džoni Holideja, Claude Moine postao je Edi Mičel… a ja sam dobio ime Matt Collins. Naprosto, menadžer je otvorio telefonsku knjigu Njujorka, na slepo pokazao olovkom i rekao: „Matt Collins”… U najčuvenijem rokenrol klubu Pariza „Golf Druo” bio sam jedna od velikih zvijezda: tu sam redovito pjevao, a o svemu redovito pisao ocu. „Sad imam stan, sad apartman, prekrasno mi je, Pariz je divan, uskoro ću snimiti ploču, nemam brige oko novca…” Tata je bio lud za mnom. Majka mi je umrla kad mi je bilo šesnaest godina, pa me je otac obožavao. Čim sam potpisao ugovor s „Filipsom”, odmah sam mu poslao isečke iz francuske štampe, i, naravno, pismo. Otac mi je onda krenul’ u „Varijete”, na „Prvi pljesak”, i pred publikom čitao moje pismo iz Pariza! A isečke je okačio u holu, tamo, kod programa, da obavijesti publiku kako mu sin napreduje u Francuskoj! U međuvremenu, od „Filipsa” sam dobio avans i – bio milioner! Rešio sam sve svoje probleme, snimio ploču. U ono vrijeme najveća bitka bila je za američke hitove: tko će ih prepevati na francuski? Pevači su se trgali za tim pjesmama, jer se u prepevu više ploča prodavalo nego u originalu. Meni je zapala pjesma „Osluškujući kišu” koju sam snimio u „Filipsovom” studiju, u Parizu: zbor mi je bio „Double Six Of Paris”, koji su docnije postali „Swingle Singers”. Svirali su mi vrhunski muzičari, uvjeti za rad bili su bespekorni… Ploča je postala hit, krenuo sam na gaže, osnovao svoju grupu koju sam kešom plaćao, nastupao na francuskoj televiziji, počeli su da stižu pozivi iz svijeta: pozivali su me u Tursku, Libanon, Iran, Italiju. U Rimu sam, recimo, pjevao na jednom koncertu umjesto Ćelentana…

U Teheranu si upoznao Šaha, Rezu Pahlavija?

U Parizu me je čuo nekakvi rođak od Šaha, valjda bratić, i pozvao me da skočim do Teherana, jer tamo – rekao mi je – već imaju bend iz Italije. I stvarno, bend je bio izvrstan. Svake smo večeri šibali muziku u „Hiltonu”, u nezaboravnoj, ludoj atmosferi: kavijar se jeo na tone, šampanjac se točio kao voda. Totalni luksuz! Budući da smo mi svirali u vrijeme kad je Šahovom sinu bio rođendan, običaj je bio da bend iz „Hiltona” pred Šahom svira jednu novu pjesmu. Tak’ smo mi morali komponirat’ za maloga! Italijani su se usrali: tražili melodije, mučili se. Ja sam već tad počeo komponirat’, prčkao sam nekakve teme a la Fets Domino, Jerry Lee Lewis… i onda se sjetim i velim Italijanima da imam nešto sjajno: počnem da pjevam „To nisu jedra moje brodice, to su gaćice moje Marice”… Za tu sam pjesmu dobio zlatnik od Šaha, jer mu se mnogo dopala, mada sam je pjevao na hrvatskom! Niko niš’ nije razumel. Neki od gostiju su čak i plesali, bilo je veselo… Čim smo odsvirali svoje, odmah su nas maknuli u kuhinju, a ispred vrata – zbog bezbednosti Šaha – stajalo je desetak policajaca.

 

HISTERIJA U ZAGREBU

 

Pevao si i u Bejrutu?

…Bio je to jedan od najljepših gradova na Istoku. Prekrasan grad. Također, pjevao sam i u Ateni, za kralja Konstantina. Vidio sam sve grčke princeze, svu tu elitu koja se producirala po „Hiltonu”… Do 1966. kad se to događalo, bio sam dvaput u Jugoslaviji, na mojim glasovitim turnejama. Prvi put sam održao par koncerata, u Zagrebu, u Beogradu. Sjećam se Đorđa Marjanovića koji me je gledao i kasnije ga je interesiralo kojom tehnikom držim mikrofon, kako plešem, kako se krećem po bini. U Zagrebu me je na dva koncerta slušalo 12.000 ljudi, što je danas isto kao da imaš 120.000! Kad sam dolazio iz Francuske, na aerodromu me je čekalo par hiljada ljudi. Pred JAT-om je, također, bilo nekoliko hiljada znatiželjnika, a budući da stanujem nedaleko od JAT-a, do kuće nisam mogao doć’. Milicija je stigla, jer je narod počeo razbijat’ stakla. „Crveni koralji” su pokušali svirati na ulici, onda ih je milicija ištekala iz struje, prava histerija! Taj prvi koncert na Šalati mi je i danas nezaboravan. Padala je kiša, svih 6.000 ljudi imalo je kišobrane, i niko se od njih nije pomakao! Skoro sam poginuo, jer nije bilo nikakve izolacije!

Opet si se vratio u Pariz?

Tu sam boravio neko vrijeme, a onda sam otišao u Italiju, gdje sam proveo godinu dana, jer sam tamo probao napravit’ karijeru. Došao sam u firmu RCA, kod Tedi Rena, muža Rite Pavone. Tu me je poslao „Filips”, jer sam znao italijanski i mojoj firmi bilo je u interesu da napravim nešto u susednoj zemlji. U Italiji sam imao puno nastupa po noćnim klubovima: u Rimu, Milanu, Firenci, moje koncerte najavljivao je Fred Bongusto, jer sam bio superstar! Bio sam i u Beču, gdje su nas – mene i bend – izbacili iz hotela u kojem smo nastupali pred finom bečkom gospodom. Pjevao sam „Lucille”, i sjećam se, nalili smo se do daske, a ja sam klečal po podu, bacal sam one šljokice. Neki ministar je bio u publici i zahtjevao da se raskine gaža… U Italiji je trebalo da snimim ploču, pa sam ponudio svoje pjesme, na italijanskom. Slušala me je komisija u kojoj su bili Tedi Reno, Đino Paoli i Umberto Bindi. Kad sam završio, kaže Paoli: „Ovakvih pjesama ja napravim deset dnevno”. Tako su me odbili, a docnije sam likovao kad ga je napustila Stefanija Sandreli, s kojom je bio oženjen! Mnogo godina kasnije, sreo sam ga kad se Arsen ženio: podsjetio sam ga na tu audiciju, ali se on pravio da se toga ne sjeća!

Zatim si po drugi put stigao u domovinu…

Došao sam sa prekrasnim „Filipsovim” plakatima kojima su se svi divili. Napravio sam turneju od 152 koncerta, što je tad trebalo da bude rekord, ali su nekakvi „Los Paragvajos” gostovali po Jugoslaviji i održali – 153 koncerta. Valjda su našli nekakvo selo po Crnoj Gori koje je i bog zaboravio! Za turneju sam promenio tri orkestra, jer nisu mogli izdržat’ tol’ki napor: prvo sam pjevao sa „Koraljima”, onda sa „Bijelim strelama”, i na kraju sa „Delfinima”. Nastupali smo na stadionima i velikim halama. Vladala je prava euforija. Djeca su trčala za mnom, jer sam bio sav u zlatu: imal sam zlatni sat, zlatni prsten, zlatne gumbe za manžete, narukvicu, zlatnu iglu na Diorovoj kravati, zlatni lančić sa džadom. Blještao sam! Publika je hrlila na mene, odjeću su mi trgali na komadiće, gumbe, cipele – sve su to bili suveniri… Običavao sam po halama pjevati u sredini, kao u ringu, i čim sam sišao, krenuli su me trgat’. Zato bih se zaletio, i skočio svima na glavu, nekako se četvoronoške dovukao do svlačionice gdje je ispred vrata dežurao jedan milicajac. Uopće, tad milicija nije znala šta da čini na mojim koncertima. Takvo nešto nikad u životu nisu vidjeli, nisu ni umjeli da se snađu!

Istorijski je dokazano da su te žene, u to doba, obožavale?

Moj otac bio mi je i tajnik, tak’ da je on odgovarao na pisma. Nisam ih ni čitao, sem onih najvažnijih, gdje su neke mačke prijetile da će se ubiti ako im ne odgovorim… Svega je bilo u tim pismima! I seksualnih, i ženidbenih prijedloga, i molbi da se slikam za novac, svašta. Mačke su dolazile na vrata mog stana s nekakvom djecom i govorile mom ocu da su unuci stigli! Navodno, nisu imale novaca za put, pa su od starog tražile nešto para. Otac je prvo nasjeo, ali je onda skužio stvar i svaku pitao: „A kad je Karlo bio s tobom?” Ova bi, recimo, rekla da se to desilo u Somboru, a stari bi izvadio plan turneje i mirno odgovorio: „E, vidiš, Karlo ti nije bio u Somboru!”… Ja sam intervenirao samo kod potencijalnih samoubojica. Jedna moja obožavateljica, recimo, i danas mi čestita Novu godinu, rođendan, i uvijek napiše svoju adresu. Nikad joj se nisam javio, mada mi je napisala da se nikad neće udati i da još uvijek čeka mene…

Bio si pravi „heartbreaker”?

O, da, da… I to veliki! Jer, ja se zapravo ničim nisam bavio, sem koncertima i – mojim obožavateljkama.

 

MUZIČKI KORPUS U AFRICI

 

Zna se da si preferirao veridbe?

Jest’. Ne sjećam se točno, ali sam imao negdje oko dvadesetak zaručnica. Pravih zaručnica, od kojih je jedna bila grofica, a druge manekenke, princeze, konobarice, kćerke generala, studentice, stjuardese… Bila je to zgodna forma: dok ide – ide. O tome se redovito pisalo i meni je pravilo stanovitu reklamu.

Godine 1966. potpisao si petogodišnji ugovor s hotelima „Hilton”. Tad počinje tvoj „afrički period”…

Skupio sam svoj bend u kom su bih Janko Mlinarić-Truli, Miroslav Sedak Bečić-Lignja, Nino Dmitrović-Ptica, Branko Bulić zvan Dlaka, i Miroslav Rodić-Roda. Krenuli smo s gažom u Ateni, gdje sam pjevao godinu dana, i oduševljavao publiku. Kad je direktor atenskog „Hiltona” premešten u Maroko, odmah me je pozvao na svečano otvaranje, jer smo mi bili najbolji bend u bilo kojem „Hiltonovom” hotelu na svijetu! Šibali smo rokenrol, latino-američke ritmove, džez, „candlelight” muziku… sve! U Maroku smo bili godinu dana, u Keniji dve godine, u Etiopiji godinu dana, neko vrijeme u Somaliji, u Džibutiju…

U Africi si sreo niz poznatih faca?

Svirali smo na dvoru Haila Selasija koji je sjedio sa onim njegovim čuvenim lavom. Taj lav, to ti je jedna mrcina koja se naždere i ne može niš’… Selasije ga je sa sobom vukao kao mačku! Bili smo dobri sa Selasijevim unukom, princom Meridom, koji je bio lud za nama, pa smo se često družili. Tamo gdje smo mi išli svud je bio takav raskoš da čovjek ne povjeruje: izvan centra – bijeda i čemer, a za uzvanike posuđe od čistog zlata. Mi smo bili specijalisti za otvaranje „Hiltona”, gdje bi se skupio čitav jet-set: kraljevi, prinčevi, predsjednici, princeze. Baš u Adis Abebi, u vrijeme kad smo tamo svirali, održavao se skup Organizacije afričkog jedinstva, povodom Bijafre. Stigli su svi afrički predsjednici koji su – do jednoga – stanovali u „Hiltonu”. Tako sam upoznao Bokasu, budućeg ljudoždera: Govona iz Nigera; sa Arapom Moim, tadašnjim potpredsjednikom Kenije, bio sam jako dobar – on mi je vizu produžavao, primao me u svom uredu… Sreo sam i čuvenog Ufkira, iz Maroka, kog su kasnije ubili, a dok smo bili u Maroku svirali smo i kralju Hasanu – ali iz zahoda! Jer, Hasan je doveo svoj harem koji mi nismo smjeli vidjeti, pa su nas gurnuli u zahod odakle smo šibali muziku!… Dok smo u Adis Abebi svirali u „Hiltonu”, za vrijeme te konferencije o Bijafri, svi predsjednici su nas čašćavali „Don Perinjonom”, najboljim šampanjom na svijetu, a onda je stigao Bokasa, uputio se k nama i rekao: „Čime vas mogu ponuditi?”. „Vaša Ekselencijo, šta biste želeli da vam odsviramo” uzvratio sam mu pitanjem, i on je naručio nekakvu pjesmu. Kad smo završili opet nas je pitao šta želimo da pijemo, i kad sam mu odgovorio da mi samo pijemo šampanjac, malo se naljutio: „Ne, ne. To je alkohol. Od toga ćete se napiti. Molim vas – obratio se konobaru – donesite pet kava”… Bokasa nam je kave naručio! A u međuvrijemenu je jeo malu djecu! Izgledao je k’o majmun sa onim krvavim očima, a morao sam mu se obraćati sa „Ekselencijo”. Čim se pojavio u sali za ples, gdje smo svirali, svi ovi predsjednici su se razbježali. Niko od Afrikanaca nije želeo da ga vide s njim.

Bio si intimus s predsednikom Mauricijusa?

Joj, da… S njim sam iš’o u lov na ženske, onda smo maznuli neke stjuardese… Kasnije me je zvao u svoju vilu, dolje na Mauricijusu, i, glupan, nisam otišao. To mi je i danas žao.

Tvoj povratak u Jugoslaviju, početkom sedamdesetih, pamti se po jednom bizarnom detalju: sa sobom si doveo verenicu iz Etiopije.

Ja sam se vrlo mnogo zaljubljivao… pa mi se to dogodilo i u slučaju manekenke iz Adis Abebe, Gabrijele Gezai-Gabi. Ona je bila udata za nekog italijanskog geodeta, ali ga je zbog mene ostavila i došla s menom u Jugoslaviju. Bila je tu izvjesno vrijeme, ali je kod nas bila zima, snijeg, klima joj nije odgovarala, a nije nailazila na luksuz na koji je navikla. Za nju su se morale kupovat’ samo Diorove haljine, priređivat’ žurevi – a gdje to da nađem u Zagrebu? Neko vrijeme smo hodali, izlazili van, i onda je jednog dana rekla da joj je dosadno i – otišla…

 

GVOZDENI ČOVEK RUSKIH STEPA

 

Na tvojoj prvoj turneji po Sovjetskom Savezu, s tobom su još bili Ana Štefok, Ivica Šerfezi i Vice Vukov.

Bila je to grupa koja je, zbilja, imala sjajne koncerte. Imam prava da to kažem, jer sam nakon toga masu puta bio u Rusiji: sve u svemu, tamo sam na turnejama proveo tri i pol godine svog života. Na toj prvoj turneji, završavao sam program; bio sam, stvarno, velika zvijezda. Po prvi su put Rusi imali priliku da vide zapadnjački rokenrol u punom sjaju, čemu su doprinosili i moji šljašteći sakoi – pet ukupno – sa crnim, svilenim hlačama i smoking cipelama. Jedan od tih sakoa bio je sav zlatan, napravljen od tankih niti koje su ličile na metal, dok su ostali bih od lamea: srebrni, platinasti, zeleni i baršunasti. Kad su posle prvih koncerata dolazili da mi čestitaju, Rusi su me prozvali „Željozni čelovjek!” Valjda su mislili da mi je onaj sako od željeza! U Rusiji mi je bilo fino: dosta naporno, ali zgodno… Sjećam se da smo jednom imali koncert na otvorenom, u Lenjingradu, u parku Gorki. Za vrijeme mog nastupa morala je milicija na konjima doći i uspostavljati red, jer su Rusi poludeli za rokićima: „What I’d Say”, „Whola Lotta Shakin’ Goin’ On”, „Blueberry Hill”… Nakon toga se više nije moglo pjevati na engleskom. Eventualno bi dozvolili jednu stvar, a ostalo je moralo bit’ na ruskom i hrvatskom.

I u SSSR-u si se, logično, zaljubio?

Naš prevodilac i vođa puta, žena koja je radila sa našim muzičkim grupama, bila je prekrasna, preljepa Tamara Poljanskaja u koju su svi naši pjevači bili do ušiju zaljubljeni, pa i ja, naravno. Njoj sam posvetio pjesmu „Tamara” za koju je Arsen napisao tekst, i koja je izvedena na „Opatiji”… Bila je visoka, plava, zgodna, i ja sam se u takve mačke odmah zaljubljivao. Da je Tamara mogla izać’ iz Rusije, ne znam kak’ bi se sve to završilo. Bio sam poludio za njom, htio sam je ženit’… U to vrijeme u SSSR nisam mogao uć’ kao pojedinac, već kao član turističke grupe, ili u okviru turneje. Kako sam želio da vidim Tamaru, otišao sam čak u Švedsku da se tam’ uključim u turističku grupu – ali kad su vidjeli da sam iz Jugoslavije, rekli su mi da moram čekat’ tri mjeseca. Čekao sam dva mjeseca, a onda sam morao otići jer sam imao veliku gažu. Tako je ljubav pukla!

Tvoj zadnji angažman u „Hiltonu” vezan je za Kairo.

Tamo sam imao V.I.P. tretman: apartman, sluge, male robove, besplatno sve piće i hranu, jahao sam po pustinji, obilazio piramide pored kojih su bih „Hiltonovi” šatori za osvježenje, sa ugrađenim erkondišnom… A domaćice! Hiljadu i jedna noć u praksi! Jako su zgodne ove arapske ženske!

Stidljive?

Ne, nimalo… Naprotiv!

Došao si zatim u Beograd?

Tu imam gomilu prijatelja kod kojih sam odsjeo. Dva tjedna sam bio kod njih i mislim da se nisam trjeznio: svaki dan smo imali nekakve žurke, seanse, izlaske, bilo je ludo! Belgrade by night! Kad sam se vratio u Zagreb, shvatio sam da se muzička scena promijenila. Došli su drugi ljudi, grupa je bilo k’o gljiva posle kiše, uopće nisam znao ko, šta… Ali, nekako sam se utopio u tu kolotečinu, imao gaže, i jednom otišao u Petrinju, sreo Josipu Lisac, naši pogledi su se sreli – k’o u priči – i od onda se više nismo rastajali. Od 1971. godine.

Pre toga su ti pričali o njoj?

Rekli su mi da postoji jedna fenomenalna pjevačica, da je to nešto izvanredno, ali ja, zaista, ništa od nje nisam čuo. Kad sam prvi put čuo kako Josipa pjeva – ostao sam paf! Zanjemio sam!

Pamtiš kako je izgledala?

Kak’ ne. Bila je onak’, malo, debeljuškasta, slatka, al’ je fenomenalno pjevala. „Pa šta ja tu uopće tražim”, pitao sam se kad sam je prvi put čuo. Kako njene kolege nije sram ić’ s njom i pjevat”? Bio sam oduševljen i njenim pjevanjem, i načinom kak’ se ponašala… Onda sam se do ušiju zaljubio i tak’… Iz Petrinje smo autobusom krenuli za Zagreb, sjeo sam pored nje, ispuštao svoje pozitivne vibracije, i tu smo se malo upoznavali. Josipa mi je docnije priznala da je, kao klinka, išla da vidi gdje stanujem, jer su joj pogrešno rekli da živim u ulici Moše Pijade. Vozila se tramvajem i gledala u nečiji prozor, misleći da je moj! Prva ploča koju je Josipa u životu kupila bila je – ploča Matt Collinsa! Sudbina… Kad sam osjetio da postoji neko izvanserijski, ko zaslužuje moju pažnju, kad sam shvatio da sam već malo star i umoran od rokenrola, i da atmosfera na estradi više ničeg dobrog nije obećavala – odlučio sam da se više ne guram. A budući da sam cijelo vrijeme tog mog puta, od 1957. do 1970, stalno prčkao po klaviru, nešto komponirao, kad me je Josipa čula – predložila mi je da nešto iskomponiram za nju… Onda smo otišli u Rusiju, i tamo sam, pune dve godine radio na našem prvom albumu koji je stvarno pravljen s velikom ljubavlju, entuzijazmom. Zapravo, tu ploču smo radili za nas.

 

ISKUSTVO OD 100.000 DOLARA

 

Album „Dnevnik jedne ljubavi”, nakon tolikih godina, ništa nije izgubio od svojih vrednosti. Naprotiv, čini se da se takva ploča pravi samo jednom u životu.

Valjda je tako. U nju smo uložili sav talenat što smo imali. Do 1975. radio sam na operi „Gubec beg”, a onda smo sa Boškom Petrovićem, osvedočenim luđakom, snimili džez ploču, jer Josipa mož’ sve pjevati. U međuvremenu, Josipa je redovito pjevala „Gubec beg”: imala je oko 150 predstava.

Kad je Josipa bila na vrhuncu popularnosti, 1977. ste krenuli za Ameriku. Mnogima ovaj potez nije bio razumljiv?

Od malih nogu Josipa je željela da ode u Ameriku, gdje je rokenrol izmišljen. Povodom proslave 200-godišnjice američke nezavisnosti, menažeri iz SAD razleteli su se po svijetu da nađu pjevače, pa su tako stigli u Zagreb, čuli Josipu u „Gubec begu” i odmah je pozvali da dođe u Ameriku. Sve svoje novce koje sam zaradio uložio sam u taj boravak u Americi, jer sam mislio da ćemo krenuti nešto novo… Otišli smo u Njujork, iz Nešvila u Los Anđeles, simo-tamo… Ostali smo u Americi tri godine, snimili ploču „Made in USA” sa prekrasnim pjesmama na kojima su svirali vrhunski muzičari. Baš gledam omot ploče „Bad” Majkla Džeksona. Fotograf koji snima Džeksona, svojedobno je uslikao Josipu za omot! Moš’ misliti kol’ko sve to košta! Ja sam iskrvario, i kad na kraju više nije bilo novaca, morali smo se vratit’. Da smo imali novaca, da smo našli nekog ko bi uložio pare – Josipa bi danas imala sasvim drugačiju karijeru. Jer, pazi: u Americi je pet godina najkraći rok za koji se nešto može uspjeti. Za to nam je trebalo 300-400.000 dolara, a mi smo za tri godine potrošili 100.000 dolara, uključujući i ploču koju smo napravili. Međutim, bilo je to fantastično iskustvo. Išli smo na sve koncerte, gledali Džoni Mičel, Fibi Snou, Marvina Geja… i to nam je pomoglo da, kad smo došli simo, vidimo gdje smo i ko smo.

Povratak za Josipu Lisac nije bio lak?

Vrlo je teško bilo, jer su svi govorili da nije uspjela u Americi i da se zato morala vratiti… Bile su to muke dok smo ponovo došli do radija, do televizije, do nove ploče. Osjećali smo se kao da smo pali na drugu planetu, ali se nismo dali. Trebalo je par godina da se Josipa stvarno „vrati”, i, eto, nakon par albuma i hiljade koncerata, 1987. opet je proglašena za pjevačicu godine, mada je ona to za mene još od 1971: ona je, fakat, pjevačica godine – svake godine!

Zbog svog „imidža”, ljudi su skloni da misle da je Josipa šaškasta, luckasta i malo više otkačena. Kakva je ona, u stvari?

Ona je najnormalnija osoba koju sam sreo u životu! Možda sam prije ja malo luckast, ali ona čvrsto stoji na nogama. Zna šta hoće, zna šta neće, ona zna ko je dobar, ko je loš. Zna koliko vrijedi i nije joj teško izdržat’ sve te uspone, padove i šokove, još pjevat’ s tri oktave k’o što je uvijek pjevala, menjat’ repertoar – od džeza, popa, roka do narodne pjesme. Svugdje je najbolja! U njoj su, zapravo, dve osobe. Jedna je nježna, draga, dobra – to je za privatnu upotrebu. Ona druga je zvjer kojoj se ne mogu suprostavit’ i koja svoje lice pokazuje na pozornici, sa svim njenim maštarijama, vizijama. Ona to sebi može da dozvoli, jer ako bi neko drugi, recimo, držao sve ono na glavi bio bi smiješan, ne?

Danas živiš jednim mirnijim životom?

Da, pa to je meni logično. Da još uvijek pjevam taj rokenrol i da se oblačim u kožne jakne, da brijem glavu, stavljam naušnice – malo mi je glupo… Još s trbuhom, onako debeo sa 105 kila… Ja sam svoje otpjevao! Iz ove perspektive, šezdesete godine mi izgledaju jako svečano, kao neki doživljaj: koncerti su bili prekrasni, ljudi su se stvarno radovali susretima sa muzikom, publika je na festivale dolazila u svečanoj, tek sašivenoj garderobi… A ovo sad, ne znam, samo nekakvo gruvanje, djeca koja vole narodnjake, lažni trendovi. Mogu ti reć’ da je nekad bilo boljih pjesama: ja to zovem muzikom! Danas se ne zna ko pije, a ko plaća! Novoj generaciji iz očiju piše: „Dajte nam lovu!” A ta filozofija mi je strana. Jer, meni je još jedina želja da napravim bolju ploču od „Dnevnika jedne ljubavi”. Do sad nisam uspio, ali ne gubim nadu. Optimist sam bio uvijek u životu!

(uz dozvolu autora, Petra Lukovića, intrevju prenosimo iz knjige “Bolja prošlost” čije se reizdanje očekuje tijekom 2015. godine)

---