John Lennon koji se, prema postojećem rock and roll kalendaru, preselio u vječnost dvanaest godina i dva dana prije Karla Metikoša, u jednome od posljednjih interviewa naglasio je kako su svi vrijedni rezultati umjetnosti što ih je obojicu porodila nužno i po definiciji – plodovi ljubavi. Kada se u predvečer prve godišnjice Karlove smrti, 9. prosinca 1992., navukao zastor od magle nakon posljednjih kapi memorijalnog Ritma kiše, svi smo bili ozareni uvjerenjem da smo sudjelovali u događaju koji je nastao baš kao plod ljubavi: i organizatori i sudionici i posjetitelji koncerta u spomen na živopisnog pojedinca & prijatelja & glazbenika.

Pripreme su, na Josipin poticaj, započele u prividu posvemašnje konfuzije. Valjalo je okupiti galeriju tako disparatnih izvođača da se neki još nisu ni rodili kada su drugi već bili zvijezde, tri ili četiri generacije estradnih očeva i sinova od kojih su svi uživali jedinu privilegiju da pjesme, što ih je uz svoju pojavu vezao Matt Collins, embrionalni promicatelj rock and rolla, i Karlo Metikoš u kasnijoj inkarnaciji pop skladatelja, predstave sukladno osobnim predodžbama o razlogu njihova postojanja. Sprovesti tu prvobitnu zamisao u djelo, učinilo mi se prije pokusa, nagovještavalo je samo neizvjesnost. Jer, realizirati Karlofest na razini mita o čuvjeku zbog kojega smo prionuli zajedničkom cilju značilo je suočiti se ne samo s uobičajenim overweightom problema tehničke naravi, nego i sa spoznajom da su Metikoš i Collins za života sve radili u prvome licu jednine.

Ubrzo je, međutim, postalo jasno koliko se Karlovo ime udomaćilo kao kolektivno, a nesvjesno dogovoren znak raspoznavanja. Nesuspregnut zanos koji ga je vodio u sve nove avanture i stvorio jedinstvenim, munjevito se prenio među njegove kolege i ohrabrio ih za ovaj hommage s one strane konvencionalnog poklona sveprisutnoj metikoševskoj sjeni. “Priredit ćemo Ritam kiše tako da Karlo bude ponosan!”, bio je jedini članak nepotpisanog dogovora pedesetak izravno uključenih u projekt Karlofesta.
Da je te večeri mogao biti s njima i podijeliti osjećaje što su ih, njegovom glazbom, prenijeli prepunom gledalištu, Karlo bi zacijelo bio ponosan.

Koliko li razlike od kasnog, sumornog prosinačkog popodneva 1991. na Mirogoju kada smo s brijega, okupljeni oko groba, još slušali udaljene kanonade! Ugođaj anticipacije, predosjećaj posebnog i ponovnog druženja sa zaraznim Karlovim duhom, iščekivanje karmina po neformalnom receptu za koji nije ni trebalo tražiti njegovo odobrenje… sve je slutilo samo na dobro, veselo i posvećeno. I sve se upravo tako prikazalo.

U retrospektivi, s Ritma kiše moguće je oljuštiti prvu i najtvrđu, koru emocionalnosti, jer ona je događaju dala okus, boju i ton. No, postoji aspekt koncerta u “Istri” o kojemu također vrijedi povesti računa. U uobičajinim prilikama zanimljiv opseg izvođača… od Arsena, 4M i “Crvenih koralja” do Nene Belana, Dina Dvornika i “Psihomoda” – svjedoči koliko je Karlo Metikoš natkrilio desetljeća i kondenzirao tradiciju hrvatske pop kulture koja se ranije, čak i više od svojih navodno ozbiljnijih i zrelijih sestara, nevoljko zagledala u prošlost i korijene. Utoliko se radije prisjećam dosjetke o neprekinutoj struji pop glazbe u kojoj je “novi val načinjen od stare vode”, zabilježene u komentaru za kompilacijski album “Matt Collins: 16 originalnih snimaka (1962. – 1966.)”, deset godina prije Karlove smrti. Njegov Ritam kiše oplahnut će mnoge uspomene; sigurno je, također, da ih neće otplaviti.

Dražen Vrdoljak & prijatelji