Kad me Josipa zamolila da napišem ovih nekoliko redaka za Live in “Lap”, shvatio sam to kao počast, privilegiju i obavezu zbog dugogodišnjeg poznanstva s njom i Karlom. Prolazili smo mi i kroz razdoblja teških riječi, ali imam osjećaj da su nas one samo zbližavale.

Tek sam kasnije postao svjestan dimenzije ad hoc prihvaćenog obećanja, jer pred nama nije obična ploča. Ona priziva uspomene i vraća film unazad, na ledenu plohu emocija po kojoj se lako poskliznemo – a zatim dakako, padnemo. Zato sam iskoristio priliku i odlučio da skroman doprinos prvom Josipinom albumu koji Karlo nikad neće vidjeti (iako ga je čuo) napišem s udaljenosti, iz jedne sobice u Greenwich Villageu. Ovdje je sve prepuno njujorških odgovora na zagrebački “Lapidarij”. U klubu “Tramps” vidio sam Bena E. Kinga, originalnog izvođača pjesme “Stand By Me” i dao mu poslušati Josipinu koncertnu verziju. Bio je oduševljen! Prvi, pa muški kompliment za Live in “Lap” došao je iz usta pjevača koji nas je zadužio posebnim poglavljem u antologiji soula i rock and rolla! Karlo, profesionalnom i osobnom sudbinom obilježen kao bezvremenski kozmopolit, zacijelo bi znao uvažiti Bennyjeu pohvalu.

“Stand By Me”, budi uz mene! U ovome naslovu ima simbolike. Josipa i Karlo držali su se te zapovijedi više od dvadeset godina, a svoj “Dnevnik jedne ljubavi” ispjevali su još 1973. Kao posvetu zajedništvu dvaju ljudskih bića koja niti svojih slojevitih veza isprepliću u neraskidivu liniju života. “Bili smo jedno” – prisjeća se Josipa. “Nitko ga nije trebao pitati zašto je prestao pjevati; Karlo je pjevao kroz mene. On me stvorio takvom kakva jesam. Kao prijatelj i glazbenik uvijek je analizirao svaki aspekt moje interpretacije. Znatiželjno je osluškivao kako je primjenjujem u različitim žanrovima.”Evo rješenja moguće enigme: zašto duh Karla Metikoša definira ovu ploču Josipe Lisac na kojoj ona, naoko nalik nepredvidljivoj igri loptice u flipperu, dodiruje tako nekonvencionalan odabir repertoara kao što su standardi popularne američke pjesmarice (“Stormy Weather”, “Over the Rainbow”, “The Lady Is a Tramp”), jazza (“Round Midnight”), pop/rock glazbe (“Yesterday”, “Moondance”) i hitovi iz porodične radionice? Karlo Metikoš razlikovao se od svojih suvremenika jer nikad nije želio ostati ukorijenjen u boljoj prošlosti. Istina, na glazbenoj mapi njegovih sentimentalno upečatljivih reminiscencija putovi su redovito vodili do raskrižja Jerryja Lee Lewisa i Fatsa Domina; Elvisa i Ricka Nelsona… ali svijest da život ne prestaje u ljušturi okamenjenoj nostalgijom davala mu je poticaja da Josipin izvođački profil modelira prema konvencijama estetike suvremene glazbene produkcije. Znao je gdje prestaje znak jednakosti između trenda i kreativnosti. Znao je, također, da se postojanost pjevača-umjetnika, a Josipa to nesumnjivo jest, održava u ravnovjesju urođenog vokalnog talenta, naslijeđa tradicije i slobodoumnog prihvaćanja sve novih invektiva diskografske industrije koja, slijedeći tijek političke misli i prakse s kraja 20. stoljeća, teži dokidanju granica.

Josipa se uvijek, spremno, kompatibilno i autoritativno, prilagođavala ovako ambiciozno postavljanoj zadaći. Mislim da je upravo na koncertnom izdanju Live in “Lap” spustila loptu na zemlju, tj. natkrilila svoj javni image ekstravagantne scene persone i svela ga u okvire čistog glazbenog izričaja. U povijesti pop glazbe, snimke uživo nisu uvijek bile pouzdan ključ za dešifriranje prave istine o stanovitoj glazbenoj ličnosti. Obično ih doživljavamo kao rutinski prilog zaokruživanju jednog diskografskog opusa. Josipin glas (ili, da posudimo za ovu priliku Sinatrin nadimak “The Voice”, primijenjen na naš pop kontekst), u kombinaciji s osobnim tretmanom pjesama, ponekad sofisticiranim aranžmanima, pratnjom kompetentnih glazbenika (Ante Mažuran, gitara, Davor Črnigoj, bas, Salih Sadiković, bubnjevi), tonskom realizacijom (za koju veteran, ing. Mladen Škalec, izjavljuje da mu je jedna od najuspjelijih ikada), te odličnom postprodukcijom, čini Live in “Lap” iznimkom od pravila.

Englezi bi rekli: “Labour of Love”, plod ljubavi, Josipe Lisac, Karla Metikoša i strasti kojom su penetrirali u glazbu. Osobno, Live in “Lap” nazvao bih, stoga, drugim dijelom dnevnika jedne ljubavi kojemu navodnici više ne trebaju jer su ih godine ionako izbrisale.

Dražen Vrdoljak
New York City, 26. veljace 1992.