Kraljevski glas u domaćoj estradnoj divljini

Preživjeti na domaćoj estradi radeći svoju stvar, ili bar na svoj način, ne uspijevaju mnogi. Preživjeti radeći isto to a da se pritom žena, pojava je koja doista spada u raritete. Ako se kroz zadnju fazu karijere Josipe Lisac u devedesetima provlači neki prevladavajući nazivnik onda je to vjerojatno podatak da je i dalje tvrdoglavo radila svoju stvar na zavidnoj razini, provocirajući pritom očekivanja publike. Josipa Lisac nije tijekom karijere samo svladala temeljne zadatke koji se postavljaju pred scenske izvođače, već si ih je u okružju traljave domaće estrade ambiciozno postavljala bez obzira na rizike i okolnosti u kojima je radila. I dok bi nekada, za vrijeme suradnje sa životnim i radnim suputnikom Karlom Metikošem, mogli razgovarati o tandemu, danas je situacija drugačija.

Bila boginja ili kraljica domaće estradne divljine, hirevi Josipe Lisac i njene scenske inkarnacije predstavljaju zaokruženu pojavu, nedostižnu konkurenciji kojoj su šljokice i ples “dva kraka lijevo, jedan nazad” još uvijek osnovno pomagalo na pozornici vječno zabetoniranoj u festivalskim sedamdesetima. Pribrojim li hrabrim vizualnim iskoracima pjevački identitet, dolazimo do zanimljivog up datea: ako je Josipa Lisac scensku geometriju shvatila kao estetsku kategoriju, njen materijal iz devedesetih sličnu estetiku pokazao je na glazbenom terenu.

Dvostruki koncertni album “Live” nastavak je upravo takve strategije: radi se o luksuznoj kompilaciji pjevačice koja je projedrila kroz karijeru dugu tridesetak godina i upravo u devedesetima pronašla novi glas. Nije slučajno da se “Live” pojavljuje nakon albuma “Život”, najcjelovitijeg dugosvirajućeg projekta Josipe Lisac nakon klasičnog “Dnevnika jedne ljubavi”. Nekadašnji estradni principi izmijenjeni su uplovljavanjem u šire žanrovske gabarite uspostavljene u popularnoj glazbi devedesetih, pa superiorna svirka pratećeg sastava ravnopravno u sebi uključuje ukrase elektronike i acid-jazza. Zahtjevniji aranžmani dali su novu podlogu poznatom glasu i usput doveli Josipu Lisac u klubove i na novi je način predstavili mlađoj publici kojoj ovakve stilske diverzije nisu strane, već ih traži. Dakako, suradnici poput klavijaturista i producenta Gojka Tomljanovića neosporno su zaslužni za ovakav obrat u kojem se Josipa snašla poput ribe u vodi. Znajući za njene mogućnosti, izbor suradnika i repertoara oduvijek je bio najbitnija odluka pa su ovom prilikom potpuno izbjegnuta neka ranije nelogična otkliznuća na studijskim albumima.

Stara je istina da govorimo o pjevačici koja može otpjevati i telefonski imenik a da on zazvuči sugestivno. No, za razliku od ranijih koncertnih albuma, poput odličnog “Live In Lap” iz 1992., “Live” je proizvod drugačijeg usmjerenja i drugačijih vremena. Usprkos poznatih naslova 17 pjesama na dva CD-a sviralačkim intenzitetom i kolaboracijama s pratećim glazbenicima često iz temelja mijenjaju neke postojeće stereotipe i pokazuju drugačije lice Josipe Lisac, staru strast podvrgnutu novom glazbenom face-liftingu.

“Live” se može promatrati kao dostojan koncertni presjek karijere, ali i kao kontranostalgični rad kojim Josipa Lisac poručuje da pripada sadašnjosti. Neke stare karakteristike prisutne su još uvije, prvenstveno emocionalna vokalna izvedba koja graniči s camp-pompoznošću, ali Josipa Lisac je prije svega živopisan figura kojoj je višak scenskog adrenalina prirođen. Vjerojatno joj ga je teško izbjeći i kad pjeva sam u kupaonici. Jer, notorna je činjenica da je vokalna sprema Josipe Lisac kategorija za sebe i glavni pogon cijelog priči: pozitivna ocjena u nastavku isključivo ovisi o kvaliteti materijala, a ona je u ovakvom izdanju teško oboriva činjenica.

Hrvoje Horvat

Josipa Lisac: Live

Vse se začne in konča z glasom. Zastonj s ovse rasprave o imidžu, ekscentričnosti in ekstavaganci: če Josipa Lisac ne bi imela dobre glasbe, dobrih besedil in dobrega glasu, je ne bi nihče poslušal. Toda Josipa Lisac ima več kot dober glas. Njen glas je njena zaščitna znamka, njena identifikacija in njena presežna vrednost. Kot je nekdo pred dvajsetimi leti dejal za Bryana Ferryja: lahko bi prepeval tudi telefonski imenik, pa bi to dobro zvenelo. Josipa Lisac je včasih prepevala tudi povprečne pesmi ali pvprečna besedila, toda v njeni izvedbi je to bilo veliko teže opaziti. Bron je spremnila v zlato.

In tudi ko je što za izvrstne pesmi, moči n vpliv njene interpretacije nista pojenjala: ali bi Olujo ali Dok razmišljam o nama nek drug pevec ali pevka lahko tako dobro, prepričljivo in izvirno odpel(a)? O moči Josipinega glasu in o neuklonjivi energiji njene interpretacije veliko pove dejstvo, da nejne pesmi le radko kdo predela: Josipina aura, ki visi v zraku ob vsaki od teh pesmi, je premočna.

Teatraličnost njenega nastopa in ekscentričnost njenega imidža sta pri vsem tem povsem stranskega pomean. Veliko se je pisalo in se še piše o njenem videzu in njenih oblačilih. Toda vse to je povsem stranskega pomena in odvrača pozornost z njenega pravega pevskega in interpretatorskega talenta. Ljudje, ki odidejo na njen koncert, morada odidejo tudi zato, da bi videli, kakšno bo imela garderobo in kakšen make up. Ljudje, ko poslušaju njeno glasbo (in takšnih je na koncu vseeno vč) in kis o ali bodo kupili njen koncrtni album Josipa Lisac “Live”, to počno zaradi njene glasbe in zaradi njene edinstvene interpretacije, pa naj gre za njene klasike, od najbolj zgodnjih “Dok razmišljam o nama” in “O jednoj mladosti” do kasnejših “Kraljica divljine”, “Hir, hir, hir”, “Ja bolujem” in seveda “Magla”, ali pa za novejše pesmi, kot sta “Traje noć”, “Anantura” in “Život je samo most”.

Josipa Lisac je vedno avdio-vizualno doživetje. Toda če jo želite najti v njenem samem bistvu, brez zunanjih motenj, ko bi ovirali vašo recepcijo glasbe (in za to vedno gre, mer ne?), je najbolje zapreti oči, odmisliti vse vizualno, vse razprave o njej in vse tračrasko, ter se prepustiti zgolj zvočnemu. Lahko gre za pop, lahko za jazz, lahko za njeno verzijo “Ave Marija”, doživetje bo vedno, kot ga je ob religijskih izkušnjah definiral Rudolf Otto, numinozno: več kot veličastno.

Marko Milosavljevič, Ljubljana

Live

Roditi se s nekim talentom može bilo tko, nositi ga i razvijati na pravi način odlika je rijetkih. Zašto je Josipa Lisac već tri desetljeća prva pjevačica hrvatske pop scene? Da, tu je taj glas, moćni instrument visoke izražajnosti koji poznaje sve prečace do srca slušatelja. Uz tako snažno prirodno oružje planiranje karijere čini se neobično lakim. I baš tu često dolazi do ključnih pogrešaka.

Josipa nikad nije radila po načelu “uzmi novce i bježi”, nikad nije iskakala iz svih novina koje otvorite, nikad nije previše marila za trendove. Njen je potpis gotovo bez izuzetka garantirao kvalitetu, i ako je trebalo čekati 13 godina od jednog do drugog studijskog albuma, činila je to bez nervoze i gubljenaj kredita kod publike. Kad smo krajem 2000. konačno dočekali “Život”, nova scenska mladost vječitog tandema Lisac / Metikoš mogla je početi. Svjesna činjenice da dobre stare pjesme traže jednako dobra nova čitanja, Josipa je zajedno s izvrsnim pratećim bendom (Gojko Tomljanović, Josip Grah, Borna Šercar, Robert Vnuk, E-Base, Davor Ivelić) neke provjerene favorite hrabro stavila u svježi glazbeni kontekst. “Hazarder” je tako postao mala svetkovina ritma. “Ja bolujem” nosi snažni orijentalni okus, “Danas sam luda” pretvorila se u poletni acid-jazz s dašcima psihodelije, a “Hir” krasi moćni, valjajući groove…

Kao kontrast razigranim sviračkim dosezima, ovaj album nudi trenutke gotovo sakralnog mira. Ruku na srce, kad za predložak imate dokazana remek-djela poput “Ave Maria”, “O jednoj mladosti” ili “Dok razmišljam o nama”, najbolje je ne pretjerivati s ukrasima: besmrtna pjesma i jedinstveni glas Josipe Lisac sasvim su dovoljni. Kakva sreća što “Live” nudi još toliko toga. Ako se slučajno pitate zašto je mjesto na pjevačkom vrhu tako dugo rezervirano za istu osobu…

Ante Perković