Novosti

01.08.2013.

JOSIPA LISAC UOČI KONCERATA U ZADRU I PULI

BITNO JE DA DJELO ŽIVI I DA SE PRENOSI DALJE


“Čovječe, koja energija! Ne sjećam se kad sam upoznala nekoga tko ovako zrači.” – nedavno je komentirala prijateljica koja se prvi put susrela s Josipom Lisac. Možda je ovaj komentar najbolja pozivnica svima koji će se ovog kolovoza odlučiti za glazbeni susret s Josipom, u zadarskom Arsenalu 2.8. ili u pulskoj Areni 10.8. Iako se njezini koncerti nerijetko protegnu i na dva i pol sata, zapravo se svaki susret čini kratkim jer Josipa vas svojim interpretacijama uvuče u glazbenu čaroliju iz koje ne želite van. A tako je “samo” posljednjih 45 godina, koliko je na sceni “jedna od tisuću”.

Koncert u pulskoj Areni bit će središnji ljetni koncert u godini koja je za 63-godišnju, vječno mladu Josipu slavljenička i jubilarna – prošlo je 40 godina otkako je objavljen njezin prvi studijski album, kultni “Dnevnik jedne ljubavi”. “Porinut” krajem veljače 1973. godine, danas je, mogli bismo reći, već zreo gospodin i, kako ona voli kazati, samostalan. Djelo živi svojim životom…

Kad se govori o “Dnevniku”, spominju se autori, Karlo Metikoš i Ivica Krajač, govori se o njemu kao o našem prvom konceptualnom albumu, navode se njegove naklade… Što biste vi, uza svu faktografiju koja je već dio povijesti domaćeg rocka, posebno podcrtali kada je u pitanju “Dnevnik jedne ljubavi” i njegov 40-i rođendan?

Odjek i status koji ima kod publike tijekom svih tih 40 godina. Generacije i generacije su stasale uz Dnevnik. I, naravno, ogromni entuzijazam u kojem je stvaran početkom 70-ih. Tada se stvaralo u neusporedivo težim tehnološkim uvjetima, ali se slavio gotovo svaki takt. Napravili bismo pola pjesme, pa slavili. Napravili bismo cijelu pjesmu, pa opet slavili. Svi koji su sudjelovali u snimanju bili su maksimalno angažirani. U nizu odličnih glazbenika s nama je bila i cijela postava grupe “Time”. Zapravo smo provodili dane i noći u studiju, pjesme su se razrađivale, skupa smo dodavali finese u aranžmanima, sviralo se i preko nota… Svaki glazbenik je davao sve od sebe. Bila je to uistinu svečanost stvaranja.

Kada govorite o entuzijazmu s kojim je album stvaran i ljudima koji su ga stvarali, dajete nam sliku jednog vremena. Prošla su četiri desetljeća, konstantno ste na sceni, glazba je vaša strast i vaš život, nikada niste imali “plan B”. Je li se i u kojoj mjeri promijenio duh u kojem se glazba stvara? Imamo li nove “Dnevnike”? Jesu li mogući?

Joj… Zapravo, uopće mi se ne da govoriti o stanju na našem glazbenom nebu. A jako se trudim da trenuci zanosa i entuzijauma kojim smo stvarali budu sačuvani. I danas se radujem svim glazbenim susretima i koncertima. Danas jest drukčije, ali u mojem srcu nije. “Dnevnik” je fenomen koji se ne može ponoviti. No, može se i dalje srčano stvarati. Ja sam takav karakter da još uvijek mogu i želim imati ritual stvaranja. Mi smo znali nakon snimanja priređivati večere, pa bi se preslušavale snimke, komentirali bismo: “Ovo je dobro, a ovo ti ne valja.” Kao glazbenici bili smo otvoreni, sudjelovali smo u snimanjima i zapravo si međusobno pomagali. Zanimalo nas je što onaj drugi radi, jedva smo čekali čuti.

Ostala mi je u sjećanju jedna televizijska emisija emitirana prije pet godina. Bavila se analizom stjecanja statusa zvijezde nekada i sada. Govorilo se o “krivim” motivima iz kojih se ljudi počinju baviti glazbom, te hiperprodukciji koju možemo promatrati kao odraz konzumerizma. Proizvod se primjećuje i prodaje zahvaljujući dobroj ambalaži i marketingu, prije nego zahvaljujući kvalitetnom sadržaju. Tom prilikom ste rekli kako je danas važnije imati, nego biti. Čini se da je temeljna upitanost suvremenog čovjeka upravo ta frommovska – imati, ili biti? Kako opstajete unutar takvog sustava?

Nastojim ostati na svome putu. Svijet oko mene mi ponekad djeluje kao zvjerinjak. Živi se u strahovito ubrzanom ritmu. Puno se toga preskače, ne stiže. Pokušavam biti otok u tom zvjerinjaku. Jasno, uz ogromnu dozu odgovornosti. Još uvijek mi se da, još uvijek se tresem i treperim. Još sanjarim… Osobno sam imala sreću formirati se i afirmirati u jednom drukčijem vremenu, kada je u glazbi postojala snažna selekcija. Iako nikada nisam postala masovna pojava, uvijek sam imala svoju publiku. Opstajala sam i trajala zato što smo glazbu stvarali iskreno, sa strašću i predanošću, bez fige u džepu. Ljudi to prepoznaju i cijene. Zbog toga vas i zavole, tako da vam se sav trud višestruko vrati. Često i s odmakom koji se mjeri godinama i desetljećima. “Dnevnik jedne ljubavi” odličan je primjer. Meni danas mladi ljudi na koncertima donose ploču na potpis, a rodili su se, recimo, desetljeće ili dva kasnije u odnosu na nastanak albuma. Mislim da na takavu reakciju ne može naići djelo napravljeno isključivo radi zarade. “Dnevnik” se prodaje i danas, ali nismo ga stvarali razmišljajući o tiražama i zaradi. Stvarali smo ga za nas, iz ljubavi. Karlo je znao reći: “Ovo je naš album. Čak i ako ga nitko ne bude slušao, mi ćemo ga uokviriti.” A dogodilo se da je već u prvoj godini distribucije proglašen Zlatnom pločom onodobnog Jugotona, postao je vaš i još uvijek je snažan. Dakle, gradila sam karijeru želeći biti, biti netko. Naravno, kroz djelo, kvalitetu, ustrajnost…

Koncert u Puli 10. kolovoza najavljuje se kao prvi samostalni koncert Josipe Lisac u Areni. No, vi ste ondje nastupali puno puta, pa ste tako i daleke 1976. godine, interpretirajući ulogu djevojke Jane u našoj prvoj rock operi “Gubec-Beg”, gostovali u programu “Operne sezone Arene Pula”. Nekoliko godina svoje karijere ste posvetili “Gubec-Begu”. Kakav je osjećaj ponovo ga vidjeti u programu kazališta Komedija?

Da, krajem listopada prošle godine, Komedija je ponovo u svoj program uvrstila rock operu “Gubec-Beg”, a Croatia Records objavila je reizdanje albuma na CD-u. “Gubec” je praizveden 1975. godine, ali njegove arije koje u današnjoj postavi izvodi sjajni Đani Stipaničev, protkane stihovima o slobodi i pravdi, ostale su aktualne. Te univerzalne teme, reklo bi se, vrlo su žive i u ovom vremenskom kontekstu. Možemo ih kroz prizmu današnjih društvenih prilika, možda, iščitavati drukčije nego 1975. godine, nedugo nakon hrvatskog proljeća. Povijesnu temu seljačke bune koju obrađuje opera svako vrijeme, naravno, tretira na svoj način. Pa, iako je 17. stoljeće daleko, slušajući izvođenje obnovljenog “Gupca” teško je bilo ne pomisliti kako još uvijek žive Tahiji, Gupci i Jane, iako se relativno slične društvene uloge danas drukčije zovu. O izvedbama Gupca – a bilo ih je na stotine kroz drugu polovinu 70-ih godina – ima dosta anegdota. Nastupali smo, osim po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, i u inozemstvu. Operu je pogledalo više od milijun ljudi. Prilikom gostovanja u Rimu je, primjerice, u publici bio i Fellini. Zaista, da se malo poslužim jezikom kapitalizma, bio je to hrvatski proizvod čiji je doseg teško usporediv s nekim ovovremenim glazbenim proizvodima. Za cijeli taj projekt naše prve rock opere bila sam vezana od samog početka – Karlo Metikoš i Ivica Krajač pisali su glazbu i tekst, a songove koje sam izvodila kao probne snimali smo u našem stanu na magnetofon. Dovijali smo se na sve moguće načine pri stvaranju različitih efekata. Bila je to prava glazbena radionica. I kasnije, kada je “Gubec” zaživio na kazališnim daskama, zapravo se još godinama nisam mogla maknuti od njega (smijeh) zbog stalnih putovanja i velikog broja izvedbi.

“Ave Maria” je do danas ostala dijelom vašeg koncertnog repertoara, najčešće njome otvarate svoje koncerte. No, priigodom središnje svečanosti proslave ulaska Hrvatske u EU, na Trgu bana Jelačića, “Ave Mariju” je izvela mlada Vanda Winter, iako su mnogi očekivali vas.

I učinila je to odlično, zar ne?! Pogledala sam snimku. Vanda Winter u novom “Gupcu” o kojem smo govorile ima ulogu djevojke Jane i to je bila vrlo lijepa gesta organizatora proslave – pozvati jednu mladu djevojku da otpjeva ariju koju i inače pjeva u svome kazalištu. Ljudi su se požurili ocjenjivati koja od nas dvije bolje pjeva “Ave Mariju” (smijeh). Ali, nije u tome poenta. Naravno da svaka nosi pjesmu na svoj način. Fantastično je da je ta pjesma odabrana i izvedena, te da je netko na drugom kraju Europe pred svojim ekranom mogao doznati da jedna mala Hrvatska ima rock-operu i “Ave Mariju” kakvu ima. Znači, bitno je da djelo živi i da se prenosi dalje. Na koga, ako ne na mlade generacije?! Ja bih voljela da i neke druge naše pjevačice posegnu za tom skladbom, zašto ne?!

Europu ste “dočekali” u Umagu, pjevajući na Trgu slobode. Josipa Lisac nema problema s usklađivanjem sa standardima EU-a?

Ne, ne očekujem probleme sa standardima EU-a (smijeh). Zagreb, u kojemu sam rođena i stasala, nekada su zvali Mali Beč. Iako smo živjeli u socijalističkoj Jugoslaviji, ja sam se cijelog života osjećala građankom svijeta. Kao djevojčica, pjevajući u tadašnjem Dječjem zboru RTV Zagreb pod ravnanjem maestra Dinka Fija, nastupala sam u Parizu i Lilleu, gdje smo ranih 60-ih odnijeli Grand Prix kao najbolji dječji zbor na svijetu. Pamtim obilaske. Recimo, s 13 godina vidjela sam “Mona Lisu” uživo. Tih 60-ih još uvijek se dosta teško putovalo u inozemstvo. Već sam se tada, kao dijete od 12, 13 godina, osim pjevanju, učila i disciplini, odgovornosti i standardu. I tu svijest o standardu, tu odgovornost, želju da budem dobra, najbolja moguća, zapravo nosim u sebi kroz cijelu svoju karijeru. Osim toga, ponajviše zahvaljujući glazbi, dosta sam proputovala, sretala se i surađivala s nekim glazbenicima svjetskoga glasa, upoznavala njihov način rada i razmišljanja. Najveći su obično tako normalni i pristupačni i u svakom trenutku stoje iza onoga što rade. A to i jest najvažnije – stajati iza onoga što radiš, svidio se tvoj rad ljudima, ili ne. To zna biti teško, ali dosljednost je izuzetno važan segment u izgradnji identiteta.

Podržavate mlade glazbenice i glazbenike koji tek grade svoj identitet, nerijetko se odazivate na pozive za suradnjom. Najsvježiji primjer je suradnja s riječkom grupom “Quasarr” i vaše gostovanje na njihovoj novoj pjesmi “Ljubav”. Kakvi su vaši dojmovi, kako je proteklo snimanje? Kada pjesmu možemo očekivti u eteru?

Nakon snimanja, koje je u Kastvu proteklo u izuzetno ugodnoj atmosferi i druženju, pjesma je poslana u London gdje će miksanje obaviti Kevin Paul, a trebala bi izaći kao novi singl grupe “Quasarr” negdje u rujnu. Zapravo, bila sam oduševljena pozivom, jer pokazalo se da vrlo slično razmišljamo o glazbi. Tu prestaju biti važne godine i generacijske razlike. Osim toga, pjesma na koju su me pozvali prekrasna je i mogla bi biti hit.

Nedavno je u hrvatskim medijima odjeknuo podatak prema kojem se prvi put broj razvedenih brakova u našoj zemlji na godišnjoj razini jako približio broju sklopljenih brakova. Svakodnevno čitamo o novim sastancima i rastancima mnogih javnih ličnosti. Vi nikada niste postali dio te statistike. Ne samo da se niste višekratno udavali – niste se uopće udavali. Svojedobno ste imali pjesmu “Divlji brak”. Kako gledate na instituciju braka? Što je prevagnulo pri odluci da Karlo i vi ne sklopite brak?

Znaju me pitati zašto se nismo vjenčali. Mladima znam reći – nemojte se ženiti, radije se volite. Naravno da papir koji potpišete nije nikakva garancija ljubavi, kao što to često nisu ni djeca. A Karlo i ja smo se voljeli. Nije nas povezivao brak, nisu nas povezivala ni djeca, ni bilo kakvi interesi – samo ljubav. Jednostavno je.

Više od 20 godina, počevši od prve godišnjice njegove smrti, 1992. godine, pa naovamo, održavate koncerte u čast svoje ljubavi. Osim što je bio naš rock pionir, 60-ih poznatiji kao Matt Collins, Karlo je ujedno skladatelj većine vaših pjesama, kao i naših dviju rock opera, spominjanog “Gubec-Bega” i manje poznate “Gričke vještice”. Znali ste reći kako je naše društvo sklono zaboravljanju svojih ljudi. Zagreb se, ipak, sjetio Karla Metikoša. Naime, prošle je godine Gradska skupština Grada Zagreba poduprla prijedlog prema kojemu će Karlo Metikoš i Milan Mladenović, a s vremenom i neki drugi glazbenici, dobiti svoje ulice u jednoj novozagrebačkoj četvrti. Kako ste reagirali na takvu vijest?

Vrlo lijepa gesta Grada. Karlo se rodio i stvarao u Zagrebu, to je njegov grad. Jako je lijepo kad te se netko sjeti, iako ljudi često uopće ne znaju tko je osoba čije ime nosi njihova ulica. Mnogi su komentirali odabir kvarta, sa željom da Karlova ulica bude u nekom ljepšem dijelu grada. Ali, treba gledati u budućnost – Zagreb se širi, gradi… Možda će i istok Novog Zagreba s Jakuševcem nekada biti jedan od ljepših dijelova grada.

Sa Zadarfesta 2000. godine krenula je u život jedna od vaših upečatljivih pjesama, “Pjesma za tebe” koju još uvijek izvodite na koncertima. Vjerujemo da će biti dio repertoara i ovaj put u zadarskom Arsenalu, gdje imate koncert 2. kolovoza. Posljednjih ste godina u nekoliko navrata održali koncert u Zadru. Jeste li prošetali do poznate zadarske atrakcije, Morskih orgulja?

Nažalost, Morske orgulje uopće nisam vidjela uživo. Moja posljednja dva koncerta u Zadru su prošla u brzini, nisam stigla ni prošetati. Eto, govorile smo o ubrzanom ritmu i drukčijem vremenu – upravo je to razlika u odnosu na moje prijašnje posjete. Možda ovaj put uspijem čuti i doživjeti Morske orgulje. Voljela bih.

razgovarala: Paulina Lanceroti


Intervju prenosimo iz Slobodne Dalmacije.

e-novine su tekst prenijele ovako