---

Kad Josipa Lisica gostuje u tvom gradu, točnije, na tvom radnom mjestu, na taj koncert naprosto ne smiješ zakasniti. Na koncert Josipe Lisac ne bi zakasnila ni Josipa Lisac!

I nije. Kao prava profesionalka na binu je došla točno u osam sati. Prvo nam je objasnila da joj nažalost šljunak na podu ne omogućava siguran hod, pa je zato svoje srebrne štikle donijela u ruci i stavila ih na pod. Bile su tamo do kraja koncerta. Ni one nisu nikud mrdnule! No, kako se moglo primijetiti, nije joj predugo smetalo što joj obuća nije baš bila usklađena s outfitom. Oduševila ju je kulisa, oduševio ju je obnovljeni Friderikov toranj kao i pune tribune posjetitelja ispod njega. Priču o Frideriku i Veroniki podijelila je sa nama; za sve one koji nisu domaćini ili su je možda već malo zaboravili. Te večeri je više puta spomenula Friderika i Veroniku. Pretpostavljam da ju je posebno dotakla zbog prave ljubavi koju su dijelili, ljubavi kakvu je i sama dijelila s Karlom Metikošem. I njega je spominjala. On je ipak uvijek tu, on je uvijek prisutan…

Na početku koncerta, u pratnji Gojka Tomljanovića, pozdravila nas je “Ave Mariom”. I tako snažno me očarala već na samom početku. Pridružili su se i ostali te nam u nastavku ponudili mješavinu hitova – onih starijih, od prije 30 godina, zatim novijih pjesama (“1000 razloga”, “Živim po svome”), te onih između.

Josipa se na koncertu osjećala fantastično što se dalo primijetiti i izdaleka. Ponovo me je očarala sa svojim izvanrednim vokalom. Iako sam je uživo čula već više puta, opet sam se na momente sva naježila. Fascinira me to kako putuje u dubine “basa” a da se može dignuti i do soprana. Toliki raspon neću nikad razumjeti, ali će me uvijek iznova oduševljavati.
Kod njenih nastupa mi se posebno sviđa to što su pjesme svaki put malo drukčije i uvijek je prisutna improvizacija. Tako je te večeri na primjer pjesma “Gdje Dunav ljubi nebo” dobila potpuno novo odijelo. Isto tako, Josipa Lisac je svjesna da surađuje s vrhunskim glazbenicima kojima uvijek daje mogućnost da zablistaju. Impresionirao je Borna Šercar na bubnjevima s dugačkim i izvrsnim uvodom u pjesmu “Ja bolujem”. Zatim je na duel izazvala basistu, Davora Črnigoja, da bi mu se kasnije pridružila. Taj je dijalog zvučao kao veoma profesionalna improvizacija. Tijekom koncerta, u jednom momentu sam u mislima odlutala u njihov studio, u doba kad pjesme nastaju, dok sazrijevaju, odrastaju. To mora biti jedinstveno iskustvo – svjedočiti raznoraznim vokalnim i glazbenim varijacijama.
I kad sam već kod varijacija… Na kraju koncerta, u vedru ljetnu večer, počela je gmizati “Magla”, koja je opet zvučala drukčije, mirnije. Takvu verziju još nisam čula. A, reklo bi se, ni ostali, tako da je pjevala samo ona. Fantastično! Ipak smo mi tu zbog nje! :-)

Publika se zahvalila s dugačkim aplauzom i stojećim ovacijama, a oni nama s bisom (“Ispočetka”). Josipa je pokupila blještavilo scene i otišla s dečkima. Mi smo ostali još malo. Zadivljeni onim što smo čuli, vidjeli, doživjeli. Zajedno su nam priredili zaista čarobnu večer, koju mnogi od nas neće lako zaboraviti.

Kasnije, kad sam porazgovarala s njom, rekla mi je da se voli igrati, da voli eksperimentirati sa svojim kompozicijama. Zaključit ću ovaj rezime slično kao što sam i uživo: Josipa, nemojte se prestati igrati i dođite nam opet!

tekst: Tanja Ćurković
fotografije: arhiv Zavod Celeia Celje