KAKO I GDJE KUPITI
JOSIPINA CD i DVD IZDANJA?

Najlakše i najbrže u on-line dućanu Croatia Records-a: shop.crorec.hr

Opširnije upute o kupovanju preko on-line shopa pročitajte ovdje.

NAJAVE

Arhivu najava možete pogledati ovdje.

Službeni YouTube.com kanal:

JOSIPA, PJEVAČICA GODINE PREMA IZBORU UREDNIKA I SLUŠATELJA HRVATSKOGA RADIJA

Kada je prije 37 godina izišao album "Dnevnik jedne ljubavi" Josipe Lisac i autora Karla Metikoša i Ivice Krajača, struka i publika zdušno ga je proglasila čudom pop rock-a koji je kao takav postao standardom konceptualno savršenog glazbenog uratka. Zbog njegove svježine, pametno obrađene ljubavne tematike, lucidnih aranžmana i besprijekorne svirke, i danas kada je doživio reizdanje pod etiketom Croatia Records, još je uvijek jedan od najtraženijih albuma s prostora bivše Jugoslavije. Malo tko se može pohvaliti da s takvom hipotekom upravo ove godine svojim novim albumom ozbiljno pretendira i na diskografsku nagradu Porin. Takav scenarij mogao bi se upravo dogoditi vanrednom Josipinom albumu "Živim po svome", producenta Elvisa Stanića, koji je izišao početkom 2009. i dobio jednoglasni naklon kritike. Da su se struka i publika ponovno približile u promišljanju kvalitetne glazbe i produkcije, dokaz je nagrada Josipi Lisac za pjevačicu godine čime su je nagradili glazbeni urednici i slušatelji svih Hrvatskih radija a dodijelio urednik emisije Turky party, Zlatko Turkalj.

Ovogodišnja nagrada UMJETNICI UMJETNICIMA objašnjava urednik emisije, opravdava svoj naziv činjenicom da na domaćoj i medijskoj sceni nedostaje ravnopravna zastupljenost onih koji glazbu žive i od koje žive na najkvalitetniji način stvarajući i održavajući domaću kulturnu scenu u odnosu na one koji teško da i mogu definirati svoj glazbeni identitet ali se unatoč tome agresivno nameću.

Za razliku od prošlogodišnjih dodjela, urednik Turky party-a nije dobitnike obavijestio zbog čega ih poziva u emisiju već im je iznenađenje pripremio na licu mjesta. Josipa se unatoč liječničkom pregledu pojavila uživo u eteru, dobro raspoložena strpljivo je odgovorala na pitanja a na jedno od njih, odgovorila je da bi baš htjela poletjeti na što je urednik poručio da ne pomišlja na to barem dok ne završi emisija.

Simboličnu nagradu za prvi ženski vokal 2009-e Josipa je dobila u obliku unikatne keramičke svjetiljke autorice Valerije Polanec.

(Maja Savić)

REIZDAN JE I DIGITALNO REMASTERIZIRAN
"DNEVNIK JEDNE LJUBAVI"

Podudarnost - da je "Dnevnik jedne ljubavi" vršnjak Koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski", koju obično nazivamo domom, hramom glazbe - možda i nije slučajna. Jer, u "Dnevniku" su mnogi, makar rođeni 10 ili 20 godina nakon što je snimljen, pronašli svoj dom. "Dnevnik" je, kao prvi konceptualni album, stekao kultni status i postao nezaobilaznim mjestom domaće rock antologije, a već je u prvoj godini distribucije dosegao i premašio prodanih 25000 primjeraka, te se okitio Jugotonovom titulom - Zlatna ploča. Radi se o glazbeno, tekstovima i grafikom zaokruženoj cjelini - o kompletnom umjetničkom djelu, kom se ne može dodavati, ni oduzimati.

Pošto nam je već sa 18 godina, u Opatiji 1968. rekla što je čini sretnom, za nju krenule su lađe na Splitu 69. da bi nam godinu kasnije s pozornice zagrmila nezaboravnu "Oluju". No, (nazovimo ga tako) sudbonosni trenutak za Josipin život dogodio se početkom 1971.god. Upravo te, i u kolektivnom pamćenju hrvatskog puka (naravno, iz drugih razloga), znakovite godine ona upoznaje Karla Metikoša, svog budućeg suputnika, suradnika, prijatelja - svoju ljubav, u čiju čast i danas priređuje koncerte. A priređivat će ih, vjerojatno, dok je živa.
Metikoš u to vrijeme već ima iza sebe respektivnu pjevačku karijeru - pod imenom Matt Collins snimao je za PHILIPS, bio popularan u Francuskoj, niz godina nastupao po svjetskom lancu Hiltonovih hotela i imao brojna gostovanja po SSSR-u, gdje su mu zbog svjetlucavih odijela od lamea najdenuli nadimak "Železnij čelovek". Početkom 60-ih se vraća u domovinu i, u maniri prave europske ali i prve rock zvijezde u nas, puni dvorane i stadione diljem SFRJ. Tijekom dvije svoje turneje (1964. i 1965.) održao je, za tadašnje pojmove, nezamislivih 150 koncerata. Kroz to vrijeme na smjenu su ga pratila 3 ondašnja najbolja benda (Crveni koralji, Bijele strijele i Delfini - Zagreb), jer dečki samo jednog benda nisu mogli izdržati tako žestoki tempo. Doma, u svom Zagrebu, održao je 3 uzastopna koncerata na Šalati, od kojih se jedan posebno pamti. Naime, uz Davida Bowiea, Matt Collins je jedini koji je Zagrebu pjevao po pljusku a da se nitko u publici nije pomaknuo. Svi su i dalje slušali koncert, kiši usprkos. Slučajno ili ne, jedan od njegovih hitova upravo nosi naslov "Ritam kiše" ("En écoutant la pluie"). Da slika bude bar malo jasnija - Zagreb tada još uvijek nema ni Dom sportova, ni Lisinski, a Arena, čijom se popunjenošću mjeri uspjeh današnjih estradnjaka, je u višedecenijski dalekom futuru.

U doba gorespomenutog sudbonosnog susreta, Josipa je tek 20-godišnja djevojka, no već sa zapaženim izvedbama na renomiranim festivalskim pozornicama. Školovana i, posebno za zabavnjačko-šlagerski milje, neobična glasa, nakon Bacha i Beethowena u zboru maestra Dinka Fia, pjeva Dedića, Runjića i Kelemena u Opatiji i Splitu. Solističkim festivalskim nastupima prethodilo je relativno kratko rock kaljenje sa Franom Paraćem (kasnije dekanom Muzičke akademije) u grupama "O'Hara" i "Zlatni akordi". Možda tada još uvijek ne zna točno što hoće, ali bar jako dobro zna što neće. Iako vrlo mlada, već tada ne želi pjevati sve što joj se ponudi, pa njena odbijanja pjesama, kao i osebujni nastupi, ubrzo bivaju proglašeni hirovitošću. Nešto više o toj hirovitosti sama nam je rekla 10 godina kasnije, snimivši jednu od svojih velikih uspješnica - pjesmu "Hir, hir, hir".

Njeno poznanstvo i druženje s Metikošem ubrzo prerastaju u ljubav i suživot, donoseći joj mir i zrelost. Karlo izjavljuje "Josipa je glas koji se rađa jednom u 100 godina" i okreće se skladanju. Vrlo brzo, već 1972.god. odnose prvu zajedničku pobjedu, i to na Zagrebfestu sa pjesmom, kasnije evergreenom, "Dok razmišljam o nama". Zanimljivo, prve festivalske večeri ta se pjesma jedva probila u finale. Nastavili su zajedno kuhati, a sljedeće što su nam skuhali bio je legendarni "Dnevnik jedne ljubavi", Josipin prvi studijski album, no ujedno i prvi konceptualni uradak, te jedna od prvih rock ploča u Jugi. Objavljena je 1973.god. a ovih dana je doživjela digitalo remasterizirano reizdanje. "Dnevnik" je stekao kultni status i postao nezaobilaznim mjestom domaće rock antologije, a već je u prvoj godini distribucije dosegao i premašio prodanih 25000 primjeraka, te se okitio Jugotonovom titulom - Zlatna ploča. Nije na odmet spomenuti da se dodjela te Zlatne ploče odigrala 1975.god. nakon izvedbe naše prve rock opere Gubec Beg, istog autorskog tandema Metikoš-Krajač, u kojoj je Josipa maestralno izvodila ulogu djevojke Jane.

Probajmo malo oslikati vrijeme kada su ovi iznimni glazbenici stvarali svoj, a već dekadama i naš, "Dnevnik jedne ljubavi". Zavirimo li prvo u svijet, vidimo da je upravo te godine potpisan prekid vijetnamskog rata, da je 1973. godina smrti Picassa, Nerude i Tolkiena. Internet je još u pelenama, a švedska ABBA započinje svoj proboj na britansko tržište. U Jugoslaviji je to vrijeme omladinskih radnih akcija i prvih color televizora na kojima su se pratili popularni Jadranski susreti, ili profesor Baltazar. Za automobilizaciju zemlje zaslužan je Zastavin "fićo", a za udoban korak startasice i borosane. Nogometnim nebom dominira "hajdučka bila", a Pula dočekuje olimpijskog, europskog i svjetskog šampiona - Matu Parlova, boksačkog velikana koji se za mečeve pripremao čitajući poeziju. Split je 70-ih internacionalni glazbeni festival, u čijem gala programu gostuju zvijezde Sanrema - Domenico Modugno, Claudio Villa, Milva. U Zagrebu se 1972. otvara Dom sportova u kom će koju godinu kasnije svirati Rolling Stones. Naredne 1973. izgrađen je Lisinski, a nedugo zatim (1975.) postavlja se kamen temeljac za današnji HRT. Tu negdje (1976.) je i nulti broj kultnog Poleta.
Revolucionarne 1968. događa se i svojevrsna revolucija u Jugotonu - izlazi prvi rock album! Bila je to ploča "Naši dani" Grupe 220, da bi nekoliko godina kasnije (1972.) bio objavljen album "Time" grupe TIME. Iste godine kada Josipa pobjeđuje sa "Dok razmišljam o nama", na Zagrebfestu nastupaju i sarajevski Indexi sa pjesmom "Sanjam". Upravo će njihov član, virtuoz na gitari, Slobodan Bodo Kovačević, odsvirati dobro nam znani uvodni solo u "O jednoj mladosti", pjesmi kojom započinje "Dnevnik jedne ljubavi". Također, dok se njihov album "Time" već vrti, a Dado Topić u rock epopeji vrišti "Za koji život treba da se rodim", kompletna postava Tajmovaca učestvuje u rađanju Josipinog "Dnevnika", koji izlazi početkom iduće 1973. Aranžmane potpisuje i dirigira, ali i svira upečatljivu flautu u "Ležaju od suza", Brane Lambert Živković. Tijekom predstojećeg ljeta, nastupajući skupa sa Tajmovcima, Josipa prolazi cijelu obalu.
Promocija "Dnevnika" započela je u Klubu književnika, da bi njen koncertni dio bio upriličen u zagrebačkom kazalištu Komedija i to je bio prvi koncert kod nas koji je otpjevan na playback. Večernjak je prethodnog dana pogrešno izvijestio da će Josipa samo otvarati usta, pa su se organizatori uplašili da će dvorana zjapiti prazna. Jasno, to se nije dogodilo, no tumačenja u čemu je razlika između playback-a i lip-sing-a kasnije su potrajala mjesecima, kao i uvjeravanja da je Josipa pjevala uživo, na snimljene matrice.

Evo kako je ona sama još 70-ih ispričala priču o "Dnevniku":
- Znaš, ja sam se našla u jednoj nezgodnoj situaciji. Jugoton je želio da izda moj album, znaš one stereotipne stvari, kako to već oni znaju - sa jedne strane trebali su da se nalaze moji dosadašnji uspjesi, a sa druge neke nove kompozicije. To nije bilo ono što sam ja željela. Kužiš, ja sada više ne pjevam kao prije dvije-tri godine. Htjela sam da dam sebe onakvu kakva sam danas, pa sam ljudima u Jugotonu rekla: "Ja vam bum donela sve kaj napravim za novi album a vi to odobrite ili odbijte, ali mene na štos staro-novo ne bute nagovorili." Rekla sam Karlu da počne raditi materijale za mene. Počeo je da radi. Ponekad ga u sljedećih nekoliko mjeseci nisam mogla od klavira otjerati, niti da nešto pojede. Stalno je nešto preslušaval, dogovaral se sa Ivicom Krajačem koji je pisao tekstove, prerađival neke svoje kompozicije koje je prije komponiral. I stalno je nešto gunđal, dotjerival a meni nije dozvoljaval da sudjelujem u tom poslu. Samo je rekel "Ti si buš to preradila kad dođemo u studio da snimamo". Bilo je točno tako. Ja sam to preslušala, dodala nekaj svojeg modernog meni svojstvenog, sviđalo mi se i onda smo to odnesli u Jugoton. Pristali su da izdaju takav album kakav sam željela, iako su sumnjičavo gledali na tu našu rabotu. Sve je tu bilo čudno, i kompozicije, i tekstovi, i aranžmani. Dali su nam studio, termine, a muzičare sam si sa Karlekom odabrala sama. Joj, sad ti je tek nastala gungula. S menom su album snimili dečki iz grupe TIME i još neki muzičari. Kaj da ti pričam? Stvari su se toliko proradile da je u studiju nastala jedna nadogradnja svijeta. Svi zajedno smo dodavali i izmišljali finese za aranžmane, u svirci se išlo preko nota, svi su davali više nego kaj se očekivalo u prvom momentu i zato je sve ispalo s tako mnogo duha. Svako je dao dio sebe. Svi smo izgarali za taj album, svađali se dok nismo našli nešto što je najbolje, proslavljali uz piće kada bi neku kompoziciju dotjerali do kraja. Moglo bi se reći da smo skoro spavali u studiju za vrijeme snimanja. Sjećam se da smo ponekad odlazili kući tek u dva ujutro i da su mi se dečki kasnije žalili da im žene nisu vjerovale da su radili do tako kasno u noć. Karlo mi je bio producent i, osim što se stalno brinul da sve bude onako kako želimo, trčal je po kave i sokove. Velim ti, bila je to prava ludnica.

Danas duh te prave ludnice vjerojatno osjeti na svojim koncertima, iza kojih joj neki novi klinci umiju donijeti "Dnevnik", moleći ju da potpiše ploču. Ona je možda, pogotovo u proteklih 18 godina otkad je Karlo umro, i svoju glazbu, i cijelu sebe pretvorila u Dnevnik jedne ljubavi. Dnevnik kom je, kako je nekad pisao Dražen Vrdoljak, vrijeme već odavno skinulo navodnike.

Danas se prisjeća:
- Zaista je bilo posebno, neponovljivo. Radilo se u teškim tehnološkim uvjetima, ali istovremeno je bilo lijepo. Sva ta energija... Svaki takt se slavio. Napravilo se pola pjesme, pa se slavilo. Napravila se cijela pjesma, pa se slavilo. A pjevalo se samo na jednom kanalu. Ako se željelo nešto popraviti, ili snimiti bolja verzija, ona prethodna se morala brisati. Zanimljivo, "O jednoj mladosti", danas najpoznatija pjesma s "Dnevnika", započeta je još 1971. tijekom turneje po SSSR-u i imala je radni naziv "Ruska". Karlo je 'B' chorus dopisal u Zagrebu. "Sreća" je također nastala u Rusiji. A ideja o naslovu i konceptu albuma pripada Ivici Krajaču. Onaj krasnopis i akrostih na ploči su također njegovi. Kad mi je došao s idejom da se album zove "Dnevnik jedne ljubavi", meni je to bilo nekak mlako, kaj ja znam... Bila sam mlada, htjela sam nešto snažnije, drukčije. Poslije sam uvidjela koliko je to zapravo bilo divno. Snaga "Dnevnika" pokazivala se i otkrivala u godinama koje su uslijedile, a potvrde stižu i danas. Možda je upravo danas najsnažniji.

I zaista, obuzme vas neki poseban osjećaj, kada vas Josipa razgovarajući uvede u neveliku prostoriju u svom domu, u kojoj dobar dio zauzima klavir i izgovori: "Evo tu, na ovom klaviru, je sve nastalo." Ne poželite ništa na to reći, samo se u mislima počnu izlistavati melodije i refreni dragih vam pjesama, dok na zidu, uz Karlove fotografije, promatrate Srebrne i Zlatne ploče. Za svoje brojne Porine koje je osvojila, Josipa i ne zna točno gdje su (nisu ni u kakvoj vitrini), a na spomenutom klaviru stoji samo jedan - onaj Karlov. Uistinu zanijemite pred tom posvećenosti i odanosti žene, jedne od sretnih, jedne od tisuću, koja je i danas ostala na svom putu i, kako ona voli reći, u misiji. I danas s istom predanošću, kao gotovo 60-godišnjakinja, pjeva "Živim po svome". Baš kao što je, sa svojih 20, pjevala: "Nekad sjajan, nekad bijedan, ali za me samo jedan - život moj". A današnja mladost, bila u Zagrebu, Beogradu, ili Ljubljani, na početku njenih koncerata s istom emocijom sluša: "Drugi za te ovaj svijet grade, s malo prave istine u tom". Podudarnost - da je "Dnevnik jedne ljubavi" vršnjak Koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski", koju obično nazivamo domom, hramom glazbe - možda i nije slučajna. Jer, u "Dnevniku" su mnogi, makar rođeni 10 ili 20 godina nakon što je snimljen, pronašli svoj dom.

- Ostavila sam neke tragove kojima sada idu drugi ljudi. I to su moje najveće nagrade.

(Paulina Lanceroti)

NOVOSADSKI SNP UGOSTIO JOSIPU, 29.10.2009.
- PRENOSIMO IMPRESIJE -
I TAMO GDJE DUNAV LJUBI NEBO, ŽIVIM PO SVOME

Poput Beograđana, i Novosađani su odbrojavali dane i sate do svojevrsne svetkovine ljubavi, istine i, nadasve, muzike - koncerta velike dive, Josipe Lisac. Od same najave ovog spektakla, zavladala je euforija i nestrpljivo iščekivanje trena kada ćemo se, već uz prve melodije, vinuti izvan ovog tužnog, pomerenog sistema u kojem smo prinuđeni obitavati. I upravo se to desilo! Jer to i jeste snaga Muzike, veličina umetnosti. A Josipa je zna rasplamteti, u trenu razgoreti mnoštvo mikrokosmosa i sjediniti ih u jednu najveću, a sveobuhvatnu emociju - Ljubav.

To je ono što je čini fantastičnom! U četvrtak 29. oktobra, publika u novosadskom SNP-u doživela je upravo to - u ugodnoj prisnosti svako biće se razbilo na prahsitne deliće i, kroz to svoje najljudskije razobličenje, prepustilo da ga ovaj vrtlog odnese i rasprši svuda. Pa opet, ta rasparčanost nosila je nenadmašan osećaj razdiruće potpunosti. Josipa nam je te večeri podarila iskustvo koje je veliko kao život. I veće! Nakon ovacija, vrisaka i dugog, ali nikada dovoljno dugog aplauza, Josipina publika je napustila pozorište u nemosti, ostavljena bez reči, u zadivljenosti koja nije izreciva, a opet u neprestanom i nestišavajućem unutrašnjem žamoru i tuzi. Jer, premalo je takvih trenutaka u životu, a žudimo da to ne bude samo trenutak, već srž i postojanje. Život sam.

(Anđelija Marinković)

Prilog sa RTV-a:

Autor priloga: Petar Subotin

BEOGRADSKI KONCERT I PROMOCIJA ALBUMA "ŽIVIM PO SVOME", 28.10.2009.
ODUŠEVLJENJE PRAĆENO NEVERICOM U PREPUNOM "SAVA" CENTRU

Za posvećene ljubitelje muzike Josipe Lisac, ali i za one koji će to postati, koji je tek otkrivaju, ili koji su je nekada davno slušali, njeni koncerti predstavljaju svojevrstan praznik - broje se dani, iščekuje se, uzbuđenje raste i taj dan se s pravom u kalendaru obeležava kao značajan i poseban. Ako se neko, kojim slučajem, ne oseća tako pred koncert, sasvim sigurno će ga, nakon završetka, pamtiti čitavog života i razumeće one koji su tri sata ranije trepereli. Teško je racionalizovati to stanje duha, objašnjenje takvog raspoloženja nam izmiče. Svaki pokušaj je donekle bezuspešan, jer nedostaje "ono nešto" što bi opis upotpunilo, dovršilo, objasnilo. Morate doći, čuti, videti, osetiti - doživeti. Ili, pak, verovati nama na reč kada vam kažemo da je bilo "super", "fenomenalno", "genijalno", a da pritom i sami shvatamo banalnost svojih reči. Možemo vam govoriti o hipnotišućem glasu, sjajnom bendu, neverovatnim solažama, improvizacijama, još jednoj upečatljivoj modnoj kreaciji... Neće vam biti dovoljno.

I ovaj, beogradski koncert, ujedno i promocija novog studijskog albuma "Živim po svome", održan 28. oktobra u Centru "Sava" je jedan od tih, neopisivih. I to, jedino to ga ne razlikuje od drugih Josipinih koncerata. Sve ostalo je unikatno, svojstveno svakom ponaosob. I makar se set-lista ne menjala ni na jednom koncertu, verujte da nikada nećete dvaput čuti istu pesmu, na koliko god njenih nastupa bili. Zvuči paradoksalno. I jeste. Sve je u protivrečnostima kada je reč o velikim umetnicima. Jednostavnog rešenja ili obrasca nema, iako mnogi pokušavaju da ga nađu i osmisle. Tako se i ovoga puta govorilo i pisalo o posebnom tretmanu koji Josipa uživa kod beogradske publike, te o odgovoru na banalnost, površnost i glupost turbo-folka i cro-popa (setimo se scene iz skorašnjeg "Nadreality show"-a, pokušaja revitalizacije legendarne "Top-liste nadrealista", kada se u ringu sukobljavaju predstavnici turbo-folka i cro-popa, dok se ostali svrstavaju u tabore i navijaju). Istina je, međutim, da se ni Josipa ni njeno delo, pa ni njena publika, ne nalaze ni u ringu, niti oko njega. To nije eskapizam, već upravo vitalizam, jer život je isuviše kratak da bi bio besmislen, obojen zvucima lakih nota i teške hrane. Zato se ne beži od stvarnosti, već se uživa u onom njenom boljem, kvalitetnijem, suvislom delu, a uvek sa svešću o onom drugom, suprotnom, koji je u stanju da porazi, ali i da natera na akciju.

Samim izlaskom na scenu "Sava" Centra, Lisica je izmamila gromoglasan aplauz. "Ave Maria" je već odvela u drugu dimenziju, nakon čega je usledio dvoiposatni dokaz da smo te večeri bili na pravom mestu. Svaka pesma, datirala ona iz 1973. ili 2008, zvučala je sveže, nadahnuto, svevremeno i savremeno. Zato su i "O jednoj mladosti", "Dok razmišljam o nama", "Magla", "Danas sam luda" i "1000 razloga", "Zvira voda", "Naivni", "Živim po svome", pa i pesme sa u Srbiji nikad objavljenog albuma "Život", primljene s istim oduševljenjem i jednakom radošću. Teško je bilo odrediti šta predstavlja kulminaciju koncerta - "Pjesma za tebe", koja je, u isto vreme snagom i suptilnošću naterala na suze, ili "Zvira voda", obrada međimurske tradicionalne pesme, koju mnogi opravdano smatraju remek-delom, ili "Ja bolujem", u kojoj je solo imao bivši bubnjar skopskog sastava "Leb i sol" Garo Tavitjan, kada su se na licima prisutnih mogli pročitati oduševljenje, iznenađenje, neverica, zapitanost o tome da li zaista ljudsko biće sedi za bubnjevima i priređuje takav spektakl. Nakon svake numere mogla se čuti rečenica: "Da je samo ova pesma bila večeras, vredelo je biti ovde!"

A tu su bili i Bisera Veletanlić (na jednom od idućih koncerata očekujemo je kao gošću na sceni, zajedno s Vasilom Hadžimanovim), Branislav Lečić, s kojim je Josipa sarađivala u predstavi "Pijana noć 1918", Ljubiša Samardžić...

Probudila je Josipa čudesne emocije i sve to začinila humorom - osvrnula se na već pomenuti fenomen turbo-folka i u vezi s tim govorila o nastanku novog albuma, svesti o realnosti i potrebi da se bude svoj. Duhovito je prokomentarisala i svoj styling - minica i ZAISTA visoke potpetice, ironično rekavši da je želela izgled turbo-folk starlete, pa da i u skladu s tim promeni deset kostima za jedan koncert, ali "Čemu to, pa ja već imam deset kostima na sebi!"

Na priču o turbo-folku logično se nadovezala i priča o sponzorima. Retko ko danas ima sluha za onoga ko iskreno i čisto peva o ljubavi. "Crveno i crno", izgleda, više nisu u modi. "Crno i zlatno"? E, to se već prodaje. Međutim, Josipa ni na tom putu nije posustala. Odana je ljubavi i stvaralaštvu Karla Metikoša. Na pomen njegovog imena publika u Beogradu nije ostala ravnodušna. Divno je bilo čuti taj aplauz i opet s ponosom reći: "Vredelo je biti ovde!"

Na temu ljubavi, Josipa je recitovala stihove Romane Brolih, te pesme Vislave Šimborske "Sretna ljubav" i Miroslava Antića "Uspavanka", i na taj način braneći danas poljuljane vrednosti.

Izuzev Josipi, veliku zahvalnost dugujemo i njenom sjajnom bendu - Gojku Tomljanoviću, Josipu Grahu, Borni Šercaru, Davoru Črnigoju i Elvisu Penavi, za emocije, iskrenost, posvećenost, profesionalnost, kvalitet. Sve pohvale zaslužuju i organizatori, agencija "Line up", koja je odlično radila svoj posao i pre i za vreme koncerta, kao i publika, zato što je sve to umela da ceni i nagradi.

I ovoga puta mnogo se pisalo i spekulisalo o atmosferi koja prati ili bi trebalo da prati Josipine koncerte u Srbiji, i o bolnoj, ali i onoj boljoj prošlosti. Tačno je, sve to postoji, ali je isto tako činjenica da smo u sredu, 28. mogli biti bilo gde, na bilo kojoj tački Zemlje, ili, pak, izvan nje (što je, verovatno, najbliže istini), ali poruke i osećaji ostaju isti, večni, van prostora i vremena. Zato bez odgovora ostaje Josipino pitanje upućeno članovima benda: "Dečki, znate li vi uopće gdje ste sad?"

U blatu, tamo gde je, po Josipinim rečima, nastala pesma "Još se zvijezde sjaje", ili upravo među zvezdama? Bar dva i po sata te srede smo svi znali odgovor, to je sigurno. Budući da svoje koncerte smatra izlascima, s radošću čekamo sledeći rendez-vous!

(Sandra Dančetović)

fotografija preuzeta sa: http://www.e-novine.com/fotogalerija/fotogalerija-kultura/31590-Dnevnik-jednog-trijumfa.html

PODSJETNIK NA MINULE LJETNE KONCERTE I NAJAVA PREDSTOJEĆIH
"IGRA SJEĆANJA"

Gotovo 40 godina je prošlo od "Pjesme ljeta", svojevrsnog putujućeg festivala, s kojim su tadašnji estradnjaci tijekom sezone znali proputovati cijelu bivšu Jugu. Od tada, reklo bi se, bilo je festivala i "festivala", sezona, "sezona", a bome i podosta sezonskih (pjevača/ica?). Mlađim generacijma vjerojatno bi mnoga od imena tih nekad popularnih izvođača bila posve nepoznata. Uistinu, rijetki su o(p)stali ili se profilirali u umjetnike čije su poruke i izričaj, nakon gotovo pola vijeka, kao jasni ali i provokativni stigli do današnjeg, mahom internetskog puka. Malo je od tada viđenijih lica glazbene scene izmaklo "stvaralačkoj mirovini", te nastavilo koncertirati i - izdavati nove albume.

Josipa jest!

Njen friški studijski album "Živim po svome" izmilio je među ljude u veljači, kad nam je plinska kriza već prestala remetiti zimski san. Koncertno je promoviran baš na onaj dan kad maškare budu na kratko nadglasane posvemašnjim velikim i malim srcima što vrište iz gradskih izloga. Da, na Valentinovo. Prisjetit će se oni koji su nazočili koncertu - nama je te subote u ZKM-u bio "Dan za ljubav" i gledali smo u nešto drugačiji "izlog".
Poslije koncertnog mamurluka o kom se još ponegdje umije progovoriti, nije uslijedila velika medijska pompa. Jasno, nismo je ni očekivali. Sreli smo se gdjgdje po novinama i portalima sa nekoliko recenzija albuma, a HRT je trajanjem (i još koječime) vangabaritni koncert iz veljače uspio upakirati u vremenski "pristojno TV izdanje" i emitirati ga navečer, uoči 8. marta. Tako su pjesme s novog albuma zakoračile u život. Dalje su nastavile krčeći neke svoje staze, kako kroz radio eter, tako i po redovitim Josipinim proljetnim i ljetnim druženjima s publikom, postepeno srastajući uz otprije nam poznati koncertni repertoar. Jedna se pjesma s novog albuma već uspjela okititi Porinima, no Josipa i sama napominje kako je o sudbini novih pjesama moguće razgovarati tek ukoliko pronađu put do ljudi i zažive. A to može biti kroz 5-10 ili 15-20 godina. "Vrijeme ne postoji" - osim Josipe, rekli bi i neki fizičari, pa ona strpljivo, predano i s ljubavlju nastavlja nositi svoje pjesme (a i tugu) "svečano, kao haljinu za ples". Ne ukazuje se odviše često, ali ipak ste ju mogli uživo slušati i proteklog ljeta. Putovala je sa svojom "Pjesmom ljeta". ;-) Prisjetimo se kuda...

Glavni oder na Dravi mariborskog 18-og po redu "Lent festivala" (čestitamo punoljetnost!) ponovo je udomaćio Josipu 29.06. Pamtimo audio zapise još sa Lenta 2001. što su godinu kasnije završili na albumu "Josipa Lisac LIVE". Moglo bi se komotno reći da je sa svojim štovateljima u štajerskoj prijestolnici poznata hrvaška pevka odavno izgradila poseban odnos. Kako drugačije objasniti činjenicu da je baš u Mariboru netko od posjetitelja koncerta bio posebno inspiriran, te ju je radi oprave dosjetljivo i dokumentirano usporedio sa čarovnicom Wandom iz crtića Sport Billy. A možda se, radi blizine Drave, upravo te večeri specijalno "zamaglilo" na kraju koncerta, dok se uz čarovnicu orilo: "Magla svuda, magla oko nas"?!

Iza toga, dočekao ju je Stari grad Zrinskih 19.07. Ni neobično hladna nedjelja, ni napasni komarci nisu Međimurcima poremetili uživanje u prepoznatljivim vokalnim vratolomijama. Ne čudi što je baš u Čakovcu posebno dirljivo zvučala obrada međimurske tradicionalne "Zvira voda", koja je pronašla svoje upečatljivo mjesto na novom albumu.

Kojih 10 dana kasnije, umjetnica se nakon gotovo 30 godina uprizorila na tvrđavi Kamerlengo, i to u okviru manifestacije Trogirsko ljeto. Kako za nju, tako i za 600-tinjak posjetitelja, bio je to koncert velikog emotivnog naboja. Obostrano oduševljenje se nije skrivalo, posebice u trenutku kada je izvela mnogima dragu "Kapetane moj". Zanimljivo, prilikom premijerne Josipine izvedbe te Runjićeve skladbe na "Splitu 70." baš nitko u publici nije klap-klapnuo. Dalmatinci valjda bijahu šokirani "časnom sestrom" na bini. No, ovog puta - skoro pune 4 dekade kasnije - pljesak je bio gromoglasan. A i "časna" je s vremenom ljudima postala malo jasnija. (Možda zbog obvezatnog vjeronauka u školama?!)

I teško da riječi mogu dočarati što je to moglo obuzeti kakvog morskog vuka u Trogiru kad je uživo čuo: "Već dugo me puštaš gledat niz pučinu i proklinjat sreću koju more nosi"; ili onu mariborsku mlađariju dok su kraj Drave nijemi iznova upijali riječi: "Jedna mladost, jedan svijet nade raste tiho u srcu tvom... Drugi za te ovaj svijet grade, s malo prave istine u tom..."; ili djevojčicu u Čakovcu, dok na Josipinom koncertu proživljava stihove: "Zvira voda iz kamena, hladna studena... Raste ruža iz korena, lepa, črlena". Stoga i nećemo pokušavati ispričati vam u kakvim su koktelima emocija mogli uživati oni koji su pohodili ovoljetne koncerte u pobrojanim mjestima. Ali ćemo s radošću najaviti da album "Živim po svome" nastavlja svoje krstarenje, u istom brodu s otprije nam poznatim Josipinim uspješnicama kakve su "Boginja", "Oluja", "Na, na, na", "Danas sam luda", "Gdje Dunav ljubi nebo"...

Ove jeseni ima čvenk sa ljubiteljima glazbe u Beogradu (28.10.) i Novom Sadu (29.10.), te u Ljubljani (2.12.). Navratite!

(Paulina Lanceroti)

izvori:
http://www.vecer.com/blog/kronos/id38706
http://www.siol.net/trendi/kronika/2009/07/josipa_lisac_ocarala_ljubljanski_grad.aspx
http://www.pigac.si/2009/07/03/festival-lent-2009-josipa-lisac-kot-carovnica-wanda-iz-sport-billyja/
tekst Gordane Dragan, "Josipa Lisac nakon punih trideset godina pjevala u Trogiru", Slobodna Dalmacija, 30.07.2009.
fotografija preuzeta sa: http://www.siol.net/trendi/kronika/2009/07/josipa_lisac_ocarala_ljubljanski_grad.aspx

INTERVJU OBJAVLJEN NA PORTALU MUZIKA.HR, 16.06.2009.
"GLAZBA KAO IZRIČAJ JE NAPROSTO NESTALA"

Josipa govori o rađanju pjesama na svom novom albumu "Živim po svome", o stanju i poimanju glazbe danas, te o nagradi Porin i nagradama uopće.

http://www.muzika.hr/clanak/21466/interview/josipa-lisac-glazba-kao-izricaj-je-naprosto-nestala.aspx

PORIN 2009, BIOGRAD, 9.05.2009.
NAJBOLJA ŽENSKA VOKALNA IZVEDBA I NABOLJI VIDEO PROGRAM

Na 16-oj, ovog puta biogradskoj, dodjeli Porina Josipa je postala bogatija za dvije nove 'staklenke'. Nagrađena je za najbolju žensku vokalnu izvedbu, i to za pjesmu "1000 razloga" (E.Stanić-M.Trošelj-E.Stanić), a 'ostaklio' se i njen DVD - "Koncert ljubavi u čast Karla Metikoša" (redatelj: Ivan Miladinov) - kao najbolji video program.
Porina su joj nakon duhovite najave uručili Blanka Vlašić i Luka Nižetić, da bi na ceremoniji dodjele Josipa ubrzo i nastupila izvodeći upravo nagrađenu "1000 razloga".

fotografija preuzeta sa:
http://www.jutarnji.hr/galerija?galleryId=449

Dodjela:

"1000 razloga":

OBJAVLJENE NOMINACIJE ZA PORIN 2009
JOSIPA NOMINIRANA U 4 KATEGORIJE

Posljednjeg dana ožujka objavljene su nominacije za hrvatsku diskografsku nagradu Porin čija će se dodjela dogoditi 9.05.2009. u Biogradu. Prema riječima struke, imena među nominiranima su - očekivana.

A vijest koja posebno raduje ovdašnju web (mikro)zajednicu glasi: Josipa je nominirana u 4 kategorije. Od toga, 3 nominacije se odnose na pjesmu "1000 razloga", dok je četvrta za DVD "Koncert ljubavi u čast Karla Metikoša".

Dakle, pjesma "1000 razloga" (E.Stanić-M.Trošelj-E.Stanić) nominirana je u sljedećim kategorijama:

- za pjesmu godine
- za najbolju žensku vokalnu izvedbu
- za najbolji aranžman (arr. Elvis Stanić)

DVD "Koncert ljubavi u čast Karla Metikoša" je među nominacijama za najbolji video program (redatelj: Ivan Miladinov)

Čestitamo Josipi i ekipi na nominacijama.
Sa znatiželjom ćemo pratiti prijenos dodjele nagrada.

P.S.
Al', ne vjerujem da ćemo gristi nokte. :)

informacije preuzete sa http://www.porin.info/

"TISAK MEDIA", TRG BANA JELAČIĆA, ZAGREB, 21.02.2009.
U NOVOOTVORENOM DUĆANU, JOSIPA POTPISIVALA CD-e

Kao posebna gošća prilikom otvaranja novog zagrebačkog dućana, "Tisak Media", Josipa je 21.02.2009. za posjetitelje potpisivala svoj najnoviji studijski album, "Živim po svome". Ušunjali smo se među novinarske ekipe, te uspjeli sa Josipom popričati o pjesmama s novog albuma, o glazbenim stilovima i gostima koji su sudjelovali, ali i o ulozi interneta u tom procesu stvaranja. Obzirom da se sve dešavalo u vrijeme maskiranja, možemo reći i da smo imali sreće, jer nas nazočne maškare, ipak, nisu uključile u svoju povorku.

Kako je proteklo ovo subotnje druženje na Trgu bana Jelačića, pogledajte...
(tekst i video: Paulina Lanceroti)

OVOGODIŠNJI KONCERT U ČAST KARLA METIKOŠA I PROMOCIJA NOVOG ALBUMA "ŽIVIM PO SVOME", ZAGREB, 14.02.2009.
SF U SLUŽBI LJUBAVI

Nije tajna da neposredno nakon Josipinih koncerata nastupi "zavjera šutnje", jer kako i ne bi kada emocije nisu ni približno stišane da bi se artikulirale pa ostaje tek pozitivni kaos koji samo traži neko mirno mjesto da se dovede u red. Rođendanski, i ipak najbitnije, koncert za Valentinovo njezinom Karlu, od jučer je postavio nove standarde muziciranja, konstrukcije priče, te transfera emocije i povrata publike na iste. To je kao kad Blanka Vlašić postavi letvicu na 2,10 nakon što sve sudionice ispadnu iz borbe za zlato i krene na obaranje svjetskog rekorda.

Sinoć se ipak nije obarao rekord. Nije se ni natjecalo, ne zato jer je zlato već davno osvojeno, a konkurenti se ne naziru. Došlo se mirno i blago po primopredaju ljubavi. I ona je došla, veća i jača nego se očekivalo... Neshvatljivo topla, zavodljiva, crvena, velika... U jednom trenu nježna i smirujuća, a samo par sekundi poslije vulkanski silovita i duboka, kao da te želi progutati u kreposti.

Bila je i bolna, ogoljena do kostiju, šćućurena i drhtava kao tratinčica na sibirskoj zimi... Jer i to je ljubav, neizostavna stavka njezine prisutnosti kada ona to doista jest.

A ona jest odanost, odgovornost, snaga, slabost, ustrajnost, pa i inat svima onima koji se uporno trude obezvrijediti je... I sve su to bile misli koje je Josipa sinoć najčešće izgovorala, a da i nije, osjetile su se kroz maestralnu simfoniju njezine male, ali vrhunskim glazbenicima probrane glazbene pratnje čija je svirka zvučala kao životni slalom na Mount Everestu. Kroz glavu mi je proletila moguća zamka... Znate što se obično dogodi kada se čovjek zaplete u vtrlog snažnih emocija, a kamere vas hladno snimaju? Drhte ruke, fulaju se tonovi, padaju instrumenti. Drhte noge, skraćuje se dah pa i letvica se ljulja... da se vratimo na visine. ;) Malo smiješno za profesionalce, zar ne? Ali i nije. Naravno, to se nije dogodilo. Ali zašto "naravno"? I to baš tu večer koja nije bila samo profesionalni zadatak, već nešto što je nadišlo i samu namjeru i poslanje događaju? Zato jer se sinoć dogodilo savršenstvo. Ono koje preraste samu misiju upravo u hodu, odu jednom čovjeku koji utjelovljuje nečiju ljubav.

Bez greške, bez trunke patetike, bez krivog pogleda. Možemo li naslutiti kakva se snaga i red nalaze u pozadini? I da to mogu samo odabrani?

Ostajalo se bez daha, sa suzama u očima, sa djetinjim smijehom i sjetom na licu... Nekad s neizvjesnošću, neopisivim bolom u tijelu i duši... Da, da... To je ljubav. Kao na rollercoasteru, sad si gore, sada dolje, sada vrištiš, sada šutiš, ponekad plačeš - sve to u nepuna dva i pol sata koja prođoše kao tren.

Ako nisam znala, polako osvješćujem: nazočila sam ljubavi u njenoj punini dubini, širini, onako kako sam i sama ljubila, i puno više od tog - onakvoj o kojoj pišu i govore oni koji znaju koliko je ona moćna, velika i vječna. Šutnja joj je, poznato je, najbolji dom, ali znati nadići i šutnju, te pretočiti sve njezine boje u riječi i glazbu tako vjerodostojno, mogu samo najveći na svijetu.

Treba li nam dolaziti svijet da ga vidimo? Ne, mada je sinoć došao, što je u redu, jer se poklonio drugoj zemljopisnoj strani svijeta i utkao svoje umijeće u večernju bajku. David Gazarov, svjetski priznati klasični i jazz pijanist, s Josipom je maestralno izveo arije iz Karlove rock opere "Gubec beg", kao i neke od pjesama s novog albuma "Živim po svome". Došao je probati tipke i jedan od onih koji su donosili svijet u Hrvatsku, jazz lisac Boško Petrović, te mladi američko-hrvatski pijanist Joe Kaplowitz. Zavedeni tom čarobnom energijom i mladenački poletni, Borna, Vnuk, Črnigoj, Gojko, Grah i Elvis Stanić, producent novog albuma, bili su i preko visine zadatka.

Svijet dakle imamo, samo ga treba željeti otkriti, konačno progledati i shvatiti da je on odavno tu, da nam se nesebično nudi i da nam više od toga doista ne treba. Zato se mirno smješkam, jer znam, jer mi je jasno, da sam od sinoć bogatiji čovjek.
(Maja Savić)

Fotografije s koncerta pogledajte u albumu ptičice.com: ovdje.
(Fotografije: dule (Marko Dukši), romanski (Roman Avdagić http://fotoholicar.blogspot.com/ i 003x (Davor Ivanović)

U OČEKIVANJU JOSIPINOG NOVOG STUDIJSKOG ALBUMA, 10.01.2009.
"ŽIVIM PO SVOME"

"Oblačim osmijeh i budim se... Sve je po starom i ne dam se...!" - pjeva Josipa Lisac u naslovnoj pjesmi novog albuma. Slute li ti stihovi vedru i po starom kvalitetnu Josipu? Otkrit ćemo u veljači, za kada Croatia Records najavljuje izlazak albuma "Živim po svome".

Odavno je poznato da svojim glasom instrumentira i seže sve od baritona pa do vriske soprana. Ipak, možda vas neće osvojiti ni baritonom, ni altom, ni sopranom; možda će vas naježiti jednostavnim pravovremenim - šapatom. Jer, odista nisu presudni ni njen raspon kojim se 'prostire', kao ni tehnika pjevanja. Ključno je ono silno šarenilo i dubina emocija koje je u stanju prenijeti u pjesmu razastirući je pred ljude. I vjerojatno nikad nigdje nije tako i toliko otvorena kao na sceni, kao u glazbi koju prenosi. Ona i sanja, i boluje, i luduje... I ponavlja sretna sam, ili plače sama ne zna zašto to... Sve to kroz glazbu, gdje šuma straha nestaje. Kako bi sama rekla: "Glazba se, kao i ljubav, osjeća." Složit će se, sigurno, svatko tko je makar jednom osjetio, ili njenim izvedbama bio omađijan još danima nakon koncerta. Tada se u jačoj dimenziji razumije i ona njena, nerijetko izgovarana: "Glazba nije moj posao, glazba je moj život." A ona ga, nedvojbeno, živi po svome.

Otkad je uz nezaboravni autorski dvojac Metikoš-Krajač još 1973. godine 'ispisala stranice' "Dnevnika jedne ljubavi", svog antologijskog albuma-prvijenca, 'koketirala' je sa brojnim izričajima. Još polovicom 70-ih prošlog stoljeća snimila je ploču sa domaćim i stranim jazz velikanima. No, pomislite li da ste od nje čuli sve i da vas više ne može iznenaditi, mogli biste se lako prevariti. Jer, kreativno raspoložena u stanju je iznenaditi i sebe, ovisno o vrsti izazova koji se pred njom ukaže. A aktualni izazov Josipe Lisac jest novi studijski album.

Najavni single "1000 razloga", za koji je snimljen i spot (režirao Goran Kulenović), predstavljen je još u prosincu 2007, iza čega smo negdje u proljeće prošle godine mogli čuti još jednu 'novotariju' - pjesmu "Svijet oko nas". Glazbu za naslovnu pjesmu albuma "Živim po svome" napisao je mladi slovenski autor Jani Hace (Siddharta), dok je potpisnica teksta Alka Vuica (i inače tekstovima najzastupljenija na albumu). Producent, 'capo od aranžmana', ali i autor glazbe za dvije nove Josipine pjesme je Elvis Stanić. Uz njega, kao autori glazbe, pojavljuju se i Meri Cetinić, Gojko Tomljanović i Srđan Skansi. Kako je Josipa još prije 30-ak godina počela 'prijateljevati' sa jazzom, ne čudi što na ovom njenom albumu gostuje svjetski poznati klasični i jazz pijanist, David Gazarov. Tu su još Karen Asatrian te, iz domaćih redova, Boško Petrović, kao i drugi vrsni glazbenici.

Ne iznenađuje nas, svakako, ni Josipin 'prkos' diskografskoj hiperprodukciji visokotiražnih estradnjaka. Napomenut će: "Nije bitno kada će album izaći, ni koliko će pjesama na njemu biti. Bitno je da to bude dobro i da stojim iza toga što radim." A vrijeme leti... I dijete koje je rođeno 2000. godine, paralelno s izlaskom njenog prethodnog studijskog albuma "Život", danas više nije prvašić. No, za tih proteklih 8 godišta ne možemo reći da ih je provela u hibernaciji. Koncertno i dalje vrlo aktivna diljem ex YU, glazbu je unosila i u kazalište, gostujući u predstavi "Pijana noć 1918." teatra Ulysses. U istom periodu izlaze 2 kompilacijska albuma - "Josipa Lisac Live" (2002.) i CD sa hitovima objavljenim u okviru Platinum kolekcije Croatia Records-a (2007). Iste 2007. godine na policama se našlo i prvo Josipino DVD izdanje sa snimkom "Koncerta ljubavi" posvećenog Karlu Metikošu iz 2006. godine u zagrebačkom HNK-u.

Kako vidimo, Josipa je uvijek u društvu odličnih glazbenika. Stoga, za vjerovati je da album "Živim po svome" donosi svježinu, pitkost i - nešto novo. "Kada me pitaju gdje izlazim, odgovorim - na svoje koncerte. To su moji izlasci, susreti s ljudima..." Ukoliko ste ikada imali prilike uživo biti dijelom glazbenih druženja s Josipom, mogli ste i sami osjetiti da njeni koncerti doista jesu ljubavni susreti s publikom. Zato s nestrpljenjem očekujemo predstojeće Valentinovo kada ćemo u ZKM-u, kroz koncertnu promociju novog Josipinog albuma, moći doživjeti isprepletenost glazbenih kvaliteta uživo. I taj će koncert, dakako, biti posvećen Karlu Metikošu. Sluti se prava koncertna poslastica.

(Paulina Lanceroti)