KAKO I GDJE KUPITI
JOSIPINA CD i DVD IZDANJA?

Najlakše i najbrže u on-line dućanu Croatia Records-a: shop.crorec.hr

Opširnije upute o kupovanju preko on-line shopa pročitajte ovdje.

NAJAVE

Arhivu najava možete pogledati ovdje.

Službeni YouTube.com kanal:

JOSIPA U EMISIJI STUDIO 45 RTL TELEVIZIJE
(video)

http://www.rtl.hr/rtl-sada/magazini/studio-45/21196/

Najglamuroznija ženska osoba za 2011. po izboru GLAMOUR.HR

Hrvatska je danas bogatija za jedinstveni portal na kojem možete saznati sve o tome kako postati glamurozna. Zvijezde kao što su to Dita Von Teese, Marilyn Monroe, Audrey Hepbourne živjele su glamur, a Lady Gaga, ikona današnjice za sebe kaže da misli kako ne može živjeti bez dobre frizure, šminke i stajlinga. "Ja sam glamurozna žena u potpunosti. Vjerujem u glamurozan život i živim ga!"

"Od sada za sve one koje žele živjeti glamur, pružamo im jedinstveni vodič na adresi www.glamour.hr. Savjeti za ljepotu i zdravlje, modu, šminku, ali i ljubav i seks donosimo vam sa stilom." rekla je predstavljanju portala pokretačica projekta Melita Hanžek.

Domaće glamurozne zvijezde pohodile su predstavljanje portala u Matis Absolut Longu, a titulu najglamuroznije ženska osobe za 2011. godinu ponijela je Josipa Lisac, a muške Enis Bešlagić. No, kako bi pokazali kako glamur nije samo vanjska glazura, ekipa glamour.hr-a pokazala je već pri samom pokretanju portala – sav novac koji će biti prikupljen od sponzora portala u prvom mjesecu rada bit će uplaćen djeci iz SOS Dječjeg sela Hrvatska.

"Dobrota je glamur koji pretvara prašinu svakodnevice u zlatni prah ako se njome služimo za dobrobit drugih. Zato želimo uljepšati djeci iz Dječjeg sela Lekenik svakodnevicu i omogućiti im ljepši život.", naglasila je Melita Hanžek.

http://glamour.hr/glamur-od-danas-zivi-na-adresi-www-glamour-hr/17/

VEČER POSVEĆENA KARLU METIKOŠU, KAZALIŠTE KEREMPUH, 10.12.2011.
"ŽIVOT JE SAMO MOST"

"Što je, pjevaču? - upita me neki Mađar koji je spavao kraj mene - Propalo? Nemoj klonuti, nego se izvuci ispod ovog prokletog kamenog šešira. Ti ćeš uspjeti. Znam ja!" Citirani susjed, jedan od klošara s kojima je Karlo spavao pod mostovima Seine, pokazao se prorokom. Metikoš je doista uspio, iako je u Parizu sišao s vlaka s jednim koferom, kišobranom drvene drške i jednim dolarom u džepu.

Naš rock pionir koji je na "Prvom pljesku" u zagrebačkom Varieté-u pjevao neke amerikanske pjesme i morao se sam pratiti na klaviru, pod imenom Matt Collins punio je ekskluzivne evropske klubove i otvarao Hiltonove hotele, družio se s groficama, šeicima, missicama, glumicama, ali i s pripadnicima plemena Massai. Pustolovnog duha i strahovite upornosti, proživjevši život vrijedan filma, ili kakvog avanturističkog romana, kao skladatelj Karlo Metikoš, ostavio nam je u baštinu na desetke pjesama i dvije rock opere. Na 20-u obljetnicu njegove smrti, u kazalištu Kerempuh poklonili smo se tom umjetniku i njegovoj ostavštini.
U nekoliko redaka, daleko od udarnih vijesti na temu politike, suđenja, seksa i nogometa, nekim se medijima proteklih dana potkrala sljedeća vijest: "Josipa Lisac pjevala voljenom Karlu na 20-u obljetnicu njegove smrti". Jest, pjevala je. No, nije to bio zagrebački koncert kakav su možda Josipini poklonici očekivali 10. prosinca. Zapravo, nije se uopće radilo o koncertu. I baš dobro da nije. Jer, mlađe generacije su konačno mogle, kroz sve što je protekle subote prikazano, vidjeti, čuti i doživjeti osobnost čovjeka kojem Josipa posljednje dvije decenije posvećuje svoje koncerte i albume.

O ženi kroz koju već četrdeset godina živi Karlov skladateljski opus znamo dosta (ili bar tako volimo misliti). U svakodnevici ćemo nerijetko u brojnim životnim segmentima primijetiti maglu svuda, maglu oko nas, ili konstatirati: danas sam luda. Ali tko je taj Karlo kom Josipa, kako sama tvrdi, duguje sve? Taj isti koji je skladao i "Maglu", i cijeli "Dnevnik jedne ljubavi", pa i naše prve i jedine rock opere "Gubec beg" i "Grička vještica"... Kako je zvučao njegov glas? Kako je razmišljao, izgledao, živio...? Što sanjao? Upriličeni art-performance, znakovita naslova "Život je samo most" (prema istoimenoj pjesmi), kroz dokumentarac, glazbu, ples, stihove i anegdote dao nam je dobar dio odgovora na navedena pitanja. Približio nam je hrabrog, upornog i samouvjerenog mladog pjevača Matta Collinsa; talentiranog skladatelja s puno entuzijazma, Karla Metikoša; show man-a zarazne energije, razgovorljiva i duhovita sugovornika, šarmantnog i neposrednog čovjeka izuzetnih socijalnih vještina i, dakako, gurmana.

Prigodni performance bio je satkan od nekoliko dijelova. Nakon prikazanog dokumentarca, svojevrsnog kolaža sastavljenog od isječaka iz različitih TV emisija, plesni ansambl Snježane Abramović približio nam je rock'n'roll Matta Collinsa. Dugogodišnji Karlov suradnik i prijatelj, Ivica Krajač, podijelio je s nama nekoliko upečatljivih anegdota, nizajući karakteristične Karlove dosjetke kojima se jednostavno morate nasmijati, da bi potom pozornicu ponovo prepustio plesačima i "Magli". Pjesnikinja Sonja Manojlović recitirala je nekoliko svojih pjesama iz, kako je rekla, vremena kada se s Josipom i Karlom susretala na stranicama Plavog Vjesnika, a Josipa je pred kraj promocije izvela "Janino ludilo" uz klavirsku pratnju Željka Vlahovića. Silna snaga te arije iz Gubec bega, podcrtana Josipinim nepogriješivim osjećajem za dramaturški trenutak i ovog puta je naišla na ovacije. Do završnice performance-a dovele su nas autentične Karlove snimke sa foto-safarija u Africi. Vrtjele su se snimke živopisnih ptica, geparda i malih Afrikanaca. Čuo se Karlov glas: "Mnogi taj pejzaž opisuju kao raj na zemlji." Vjerojatno, poslije svega što smo vidjeli i čuli te večeri, nakon višedimenzionalne slike koju smo dobili, snimke drugog kontinenta nisu slučajno ostavljene za kraj. Zaista, zavirili smo u drugi svijet, drugačiji svijet, uvjereniji da je život samo most. Poslije svega prikazanog, činilo se da je Karlo Metikoš nekako uspio u svom 51-godišnjem životu proživjeti više života. "Mnogo zemalja, mnogo ljudi i moja vječna želja da sve vidim, čujem i naučim..."

Performance je ujedno bio i promocija. Naime, povodom dvadesete godišnjice Karlove smrti, objavljena je "Priča" - sveobuhvatno izdanje koje objedinjuje Karlove memoare koji su izlazili 1971. godine u Plavom Vjesniku pod naslovom "Za dva kovčega slave", zatim notne zapise 27 njegovih skladbi "Knjiga pjesama" (što je za klavir, gitaru i vokal priredio Elvis Stanić) i dvostruki CD "Matt Collins - The Ultimate Collection" s 40 izvornih snimaka.

Živo i duhovito pisani, memoari su uvid u vrijeme kada je trebala specijalna dosjetljivost za doći do željenih ploča i časopisa, kada se na čage moralo odlaziti s kravatom, a tekstove pjesama skidalo cjelonoćnim preslušavanjem na gramofonu s trubom u koju je naguran jastuk, da se ne bi na novo otkopavala ratna sjekira sa susjedima. Danas posve nevjerojatno zvuči da je prvi vokalno-instrumentalni sastav u kom je Karlo pjevao, kvartet "Regal", svoj prvi nastup koji se sastojao od pet pjesama pripremao punih godinu dana. Ili, da je 21-godišnji mladić bio spreman spavati s klošarima pod pariškim mostovima i u prihvatilištu Crvenog križa te gladovati, sve dok mu se nije pružila prilika da nastupa u klubovima. Nije imao utjecajne roditelje da ga proguraju, niti je bio bogataški sin poput nekih prinčeva s kojima se kasnije znao družiti. Bio je bez zaleđa, no s glazbom na svojoj strani. "Uvijek sam bio sam i sve što sam mogao uraditi ovisilo je samo o meni." Od spavanja na plahti od novinskog papira i svladavanja trikova kako preživjeti dan s nekoliko franaka, preko prvih uspjeha, do velike popularnosti u Francuskoj, sretanja i upoznavanja s velikanima poput Dukea Ellingtona, ili Beatlesa, uživanja u kavijaru i druženja s ljepoticama - sigurno je da se radilo o nevjerojatnoj energiji i ustrajnosti. Kao već afirmirani pjevač i velika zvijezda, u Jugoslaviju dolazi polovicom 1960-ih, te u dvije turneje održava preko 150 koncerata, promijenivši pritom tri ondašnja najbolja rock benda. Postavlja nove rekorde puneći stadione i dvorane, na Šalati preko sat vremena tisućama ljudi pjeva po kiši, obožavatelji mu trgaju odjeću u želji da ga dodirnu, propada kroz improvizirane bine, ustaje i nastavlja s pjesmom. U Rimu je najavljivan kao kralj twista i madisona, u Beču kao pjevač evropskog jet-seta i novi idol mladih, u SSSR-u su ga zbog svjetlucavih odijela prozvali Железный человек, a zbog petogodišnje turneje po lancu Hiltonovih hotela prozvali su ga Mr. Hilton. Nije ga zaustavila ni automobilska nesreća - plesao je hully-gully s vijkom u nozi. Nije čudo, stoga, što su mu pisma završavala sentencom: Per aspera ad astra. Hod po već utabanim stazama očito ga nije zanimao.

Bila su to neka druga vremena, nemali broj puta smo pomislili gledajući 10.12.2011. taj edukativno-portretni dokumentarac o Karlu Metikošu (alias Matt Collins). Punih dvadeset godina nakon njegove smrti sjedili smo u kazalištu Kerempuh, nekadašnjem zagrebačkom Varieté-u, i pratili Priču. Priču koju je jedan 17-ogodišnji dečko, strastveni zaljubljenik u rock glazbu, počeo stvarati upravo u tom Varieté-u, i to daleke 1957. godine. Istina, bila su to neka druga vremena. Ali, bio je to i početak jedne upečatljive životne priče, vrijedne pričanja. S filmskim zapletima i preokretima. Potvrđivale su to reakcije publike protekle subote, poglavito mladih koje je sagledavanje Karlovog puta navelo na promišljanje o vlastitom.

Kakva sreća da je Priča ispričana!

Paulina Lanceroti

JOSIPA NA INDEX.HR
Na golfu s Josipom Lisac (video)

http://www.index.hr/video/film/14252/na-golfu-s-josipom-lisac.aspx

LJUBLJANA, STADION, 18.6.2011.
GOŠĆA NA KONCERTU GRUPE SIDDHARTA

CANKARJEV DOM, LJUBLJANA, 15.2.2011.
KONCERT LJUBEZNI

Komu drugemu bi lahko pripadala čast, da se na Valentinovo pokloni ljubezni, komu drugemu kot brezčasni Josipi Lisac, ki nikoli ne pade v tisti prostor, ki bi mu lahko rekli sentimentalnost, poceni patetika, pretiravanje, romantično sejanje rožic, zaobljub in sipkih grenkih gradov v oblakih. Valentinovo je lahko tudi past, tega se vsi zavedamo, sploh v času poploščenosti, v katerem živimo. Je lahko instant izcedek marketinških muh enodnevnic. Toda ne, Josipi je dovoljen sprehod po tanki meji, ki je že davno nad vsemi mejami, in s svojim nastopom, ki je več kot nastop, je prezenca, vedno znova dokazuje, ne samo, da zmore, temveč tudi, da mora, saj je k temu poklicana in nenazadnje tudi nima druge izbire kot te, da nas uči leteti in lebdeti. Če obstaja pri Josipi Lisac imperativ, potem je ta nedvomno edini. Imperativ deliti, kar ji je bilo dano. In deliti bogato in brezpogojno izhajajoč iz svoje vokacije. Torej ljubezen da, a tista, ki v nas ustvarja opolnomočenje. Intimna samosvoja pot nastajanja. Gallussova dvorana Cankarjevega doma je polna, in ko čakamo na vstop, me še najbolj veseli, da je publika tako raznolika, od starejše do zelo mlade. Kar je vsekakor še en dokaz, da glasba preskakuje ovire časovne determiniranosti, in da je nedvomno Josipa tej časovni domenjeni konvenciji kos. Le kako bi bilo drugače, Živi po svome in je Boginja. Je arhaična in je moderna, zaobjema čas, ga pospešuje in ga zaustavlja. In ta domena pripada čarovnikom, svečenikom in bogovom. Če kdaj doživiš, da je vse tako, kot mora biti, da si varen, in da lahko varno potuješ po tem svetu in po vseh ostalih galaksijah, je potem to v trenutku, ko Josipa stopi na oder in iz sebe spusti glas. Nalašč rečem spusti. Kajti zdi se, da stoji na odru kot maestozni izum Nikole Tesle, ki je sposoben prevajati kozmične orgonske energije. Imeti glas ni samo stvar tehnike in fiziologije, (čeprav vemo, da se za vsem tem znanjem in veščino skrivajo leta in leta, ure in ure vadbe, krvavega dela, odrekanja in bitke, in da nobeno ustvarjanje ne bi smeli pretirano mistificirati) - a tudi brez notranje karizme, ki korenini v notranji stkanosti, v harmoničnosti notranjih svetov - tudi >zunanja harmonija< ne bi bila taka, kot je. Nisem strokovnjakinja za glasbo, a lahko čutim in lahko si dovolim, da me njeno vodstvo odklepa, da rahlja vse oblike anesteziranosti, da budi in vodi kot mojstrica ali svečenica svoje učence na tista polja, ki se jim reče ljubezen, pogum, upanje, strast. Josipin nastop je skromen. Vem, malce se boste zdrznili. Ampak da, v njeni veličini je skromna. Je človeška in preprosta, in zato lahko lebdi. Njena boginja je stvarna, obstaja. Je, diha, da, tudi kašlja, saj je prebolela gripo, torej dokazuje, da je tudi ranljiva in krhka, in tedaj je v svoji navidezni >nepopolnosti< še bolj dovršena, je z nami. Zato lahko posega po najbolj skritih sanjah, zato lahko stoji na odru in nam daje občutek, da leti, zato z lahkoto prehaja onkraj in nas še vedno po človeško opominja, da smo tu, da smo zgoščeni na ta planet, da ustvarjamo svojega daimona. Vabi nas, da postanemo v našem globljem bistvu, to, kar sanjamo, to, kar si želimo, to, k čemur stremimo. Josipa je paleta resnosti, resnobnosti in dramatičnosti, je preplet skromnosti in ekstravagance, je fino tkana in neulovljiva čipka duhovitosti in prikupne zmedenosti, je akter in je opazovalec, preprosto JE. In nikoli ne pozabi na dejstvo, da smo vsi del enosti, da smo povezani in da brez njene publike ne bi šlo. Njen hvala je iskren in doživet. Ve, zakaj se zahvaljuje. Ne za pozornost, ne za obisk, ne za kupljene vstopnice, zahvaljuje se za izkušnjo povezanosti. Oddajanje in sprejemanje je krogotok. In ko je krog sklenjen, smo lahko le še skromno hvaležni. Da smo, da je. Da ljubezen je.

(Maja Gal Štromar, igralka in pisateljica)

JOSIPA KONCERTIRALA NA GRIPAMA, 3.02.2011.
ČETIRI BRAČKE DOPUTOVALE NA SPLITSKI KONCERT

Ružica, Jana, Mirela i Dina podijelile su s nama svoje doživljaje nakon Josipinog koncerta u Splitu. Nisu nam napisale kakvo ih je more pratilo od Brača do Splita, ni je li se velo misto ćutilo po buri, ili jugu. Ali, po njihovom treperenju koje se da iščitati iz redaka koje su poslale, reklo bi se da su te večeri u maloj dvorani na Gripama strujale vrlo snažne silnice. Evo, što nam je o tim morskim strujama dostavila Dina...

Prvo oduševljenje nastupilo je u trenutku primanja informacije o Josipinom dolasku, da bi ono najveće oduševljenje ipak bilo rezervirano za sam susret. Taj kontakt se razvijao u jednoj posebnoj dimenziji - u spoju vibracija stvorenih njenim glasom i riječima s našim emocijama koje je ta glazba probudila. Intenzivna ugoda i, u neku ruku, čudan osjećaj koje smo sve podjelile možda se najbolje zrcale u riječima moje prijateljice Ružice, nakon izvedbe arije Ave Maria: "Ajme, kako sam se naježila".

Kako je koncert odmicao dalje, atmosfera je rasla te smo se spustile odmah kraj bine i lagano u plesnom ritmu nastavile uživati u tom susretu s njom. Na veliko iznenađenje, oko nas su bili samo mladi ljudi poput nas, u ranim 20-im, te smo svi osjećali povezanost i divljenje prema Josipi kao pojavi. No, ta pojava nam nije bila daleka i nedostižna, već je pomoću glazbe bila s nama, uz nas. Jana opisuje svoje dojmove: "Pravo je zadovoljstvo bilo među mnogobrojnim koncertima raznih imena navodne hrvatske estrade čuti njeno ime, njen glas i tu njezinu karizmu. Već pri njenom izlasku na binu, cijelu dvoranu obuzele su emocije. Nešto neponovljivo, senzacionalno i u svakom pogledu nezamjenjivo. Tijekom cijelog koncerta je strujala pozitivna energija vođena njenim vrhunskim glasom. Tako jednostavna a tako veličanstvena..."

Mirela rezimira: "Jako, jako poseban doživljaj. Njen glas, njena energija... Izvedba svake njene pjesme digla me na jedan drugi nivo. Na nivo čistih emocija lišenih svake površnosti. Navela me da se ponovno zaljubim u ljubav."

(tekst: Dina Jakšić, foto: cropix)

NEKOLIKO LINKOVA O KONCERTU ODRŽANOM U HYPO CENTRU

TEK 19-U GODINU ZA REDOM
JOSIPA ODRŽALA KONCERT LJUBAVI ZA KARLA METIKOŠA

"Lovefest" - preciznije, Koncert ljubavi u čast Karla Metikoša - je devetnaeste godine svoje zagrebačke 'turneje' stigao u hipi... Pardon - u Hypo centar, povjerila nam je Josipa 10.12.2010. I, da odmah na početku odgovorim novinaru ("Kaj se isplati?!) kojeg je u više navrata spominjao Josipin gost, Arsen Dedić - ISPLATILO SE doći na koncert. No, krenimo redom.

Temperatura: baš po njenom - nekoliko stupnjeva ispod nule, da se svi virusi smrznu, tragovi snijega uz put i led u naznakama.
U predvorju: poznata lica na okupu, bilo da im je adresa neki od zagrebačkih kvartova, regija, ili EU.
Uniđosmo tako raznoliki u dvoranu "Kornati" gore imenovanog centra gdje smo se pod obojenim svjetlima usmjerenim na gledalište osjećali kao pilići u inkubatoru, sve dok se nije na binu promolila jedna krijesta. Naime, iako Josipina frizura nije bila crvene boje, oblikom je neodoljivo podsjećala na spomenuto znamenje pijevca. Ako vam je draže, može se reći da je to bio styling na kom bi joj i Billy Idol iz najluđih dana pozavidio. Koncertu su, znakovito, prethodila razmišljanja o ljubavi i vjernosti, kazivana Josipinim i glasom Sretena Mokrovića. Smjenjivali su se stihovi i upitanosti Lorce, Simonova, Brolihove, Petefija.

I premda bi, s obzirom na www.AktualniTrenutak.hr na početku koncerta jako dobro sjela pjesma "Bijeg" s albuma "Život", Josipa je ostala vjerna tradiciji, te večer otvorila otpjevavši Mariji (a i nama) "Ave". Uslijedile su sve po redu (i načinu) - "Boginja", "O jednoj mladosti", "Dok razmišljam o nama"...
U dva i pol sata glazbenog putovanja prošli smo kroz četrdeset godina Josipine karijere i bili počašćeni ne samo glazbenom slikom gotovo polovice stoljeća, već i s nekoliko anegdota, bilo da se govorilo o trenucima stvaranja kompozicija, ili citiralo tuđa (novinarska?) pitanja: "A Vi stvarno živite po svome?" Ili: "Jesam li ti rekao da je ona blesava?"
Tih deset godina koje nedostaju da bi se moglo reći 'pola stoljeća karijere', bez onog 'gotovo', ovog puta su dogradili specijalni (nije formalizam, doista - specijalni) gosti, Arsen i Matija Dedić. Arsen nas je odveo u polovicu šezdesetih prošlog stoljeća, u vrijeme singlica, festivalskih uspješnica i sovjetskih turneja. Govoreći o svojoj, široj publici malo poznatoj, suradnji s Metikošem, nakon što je u više navrata nasmijao okupljene, uz Matijinu klavirsku pratnju otpjevao je pjesme "Znat ćeš" i "Tamara" (glazba: Metikoš, tekst: Dedić).

U najvećim dijelom standardni koncertni repertoar ponovo je prste umiješala želja za promjenom i čarolija improvizacije, tako da su nam svirački odlično raspoloženi članovi benda, jedan po jedan pokazivali čime su zaslužili dijeliti pozornicu s Josipom. Primjerice, u "Dok razmišljam o nama" uvela nas je majstorija virtuoza bas gitare, Davora Črnigoja. U Črnigojevu finom tkanju ostali glazbenici su vrlo brzo postali suučesnici. "Da je ova pjesma malo duže potrajala, tko zna kamo bismo završili", zaključila je Josipa na kraju izvedbe. "Pjesma za tebe" obogaćena je zaigranim dijalogom klavijatura i gitare (Tomljanović-Penava). Još od albuma "Josipa Lisac LIVE" objedinjene "Kraljica divljine" i "Gdje Dunav ljubi nebo" i dalje zvuče nježno i moćno istodobno. Ipak, čestim posjetiteljima (da ne kažem, inventaru) Josipinih koncerata svakako je najugodnije iznenađenje bilo Finale iz rock opere Gubec Beg, i to u ogoljenoj verziji, uz briljantnu gitarističku pratnju Elvisa Penave. Prethodno smo kroz duhovito Josipino izlaganje čuli u kakvom je ozračju nastajao Gubec u to pretkompjutersko doba, te uvidjeli sinoć pomalo nehumanu poziciju sjedenja jednog od autora rock opera Gubec Beg, Grička vještica, kao i brojnih tekstova Josipinih pjesama, Ivice Krajača. Zamoljen da ustane kako bi ga publika mogla vidjeti, Krajač se uspio kratko osvrnuti na rasvjetu koja uporno nije štedila naše zjenice: "Stalno me osvjetljavaju plavom, valjda znajući da sam Dinamovac." Podupirući Josipinu tvrdnju da smo skupa s njom u krugovima primanja i davanja, te da bez publike koja razumije i podnosi ne bi bilo ni nje, ipak smo, bivajući sinoć i doslovce pod nepredvidivim svjetlima reflektora, višekratno požalili što smo bez oćala (za varenje). Stoga, poučeni iskustvom, neovisno o večernjem terminu održavanja koncerta, oćale će nam ubuduće biti sastavni dio outfit-a. Zlu ne trebalo.

Živahni Gojko Tomljanović je povremeno izgledao kao da će potrčati skupa s klavijaturama, vjerno interpretirajući pjesme poput "Naivni" (s Josipinog posljednjeg studijskog albuma "Živim po svome"), ili dobro nam poznatog "Hira". Borna Šercar je svoje kvalitete potvrdio otvarajući pjesmu "Ja bolujem" (radnog imena "Rapsodija"), da bismo konačno njegovo karakteristično ukrštanje ruku i palica nad bubnjevima vidjeli pred kraj koncerta. Truba Josipa Graha, treba priznati, znala je zvučati i uvjerljivije prethodnih godina. Doduše, možda bi cjelokupni audio doživljaj kakav su u stanju prirediti Josipa i njezini glazbenici bio razgovjetniji i još kvalitetniji u akustički nešto zahvalnijem prostoru, nego što je dvorana kapaciteta od preko 1000 mjesta smještenih u istoj razini. Naime, za dvoranu "Kornati" zagrebačkog Hypo centra, promatramo li je kao koncertni prostor, ne mogu pokazati palac gore, organizacijskom trudu usprkos. Pokazalo se da su najviše uživali ljudi u zadnjim redovima, gdje se po šest zvučnika nanizanih u stupce sa svake strane bine tek u nekoliko navrata činilo preglasnim.

Pristojno se zahvalivši organizatoru, tehničkom osoblju i suradnicima, a nadsve svojoj publici, Josipa nas je dovela do kraja putovanja. Koncert je (opet tradicionalno) zaključen pjesmom "Ispočetka", kada smo već svi bili na nogama, a hrabriji su i zaplesali. Budući susreti i glazbena druženja s Josipom su, naravno, izgledni. Dala je za naslutiti da već radi na pripremama idućeg, jubilarnog koncerta za Karla. Potvrdilo se, dakle, da se ljubav - isplati. Ispočetka.

(Paulina Lanceroti)

STARI GRAD CELJE, 21.8.2010.
JOSIPA KOD FRIDERIKA I VERONIKE

Kad Josipa Lisica gostuje u tvom gradu, točnije, na tvom radnom mjestu, na taj koncert naprosto ne smiješ zakasniti. Na koncert Josipe Lisac ne bi zakasnila ni Josipa Lisac!
I nije. Kao prava profesionalka na binu je došla točno u osam sati. Prvo nam je objasnila da joj nažalost šljunak na podu ne omogućava siguran hod, pa je zato svoje srebrne štikle donijela u ruci i stavila ih na pod. Bile su tamo do kraja koncerta. Ni one nisu nikud mrdnule! No, kako se moglo primijetiti, nije joj predugo smetalo što joj obuća nije baš bila usklađena s outfitom. Oduševila ju je kulisa, oduševio ju je obnovljeni Friderikov toranj kao i pune tribune posjetitelja ispod njega. Priču o Frideriku i Veroniki podijelila je sa nama; za sve one koji nisu domaćini ili su je možda već malo zaboravili. Te večeri je više puta spomenula Friderika i Veroniku. Pretpostavljam da ju je posebno dotakla zbog prave ljubavi koju su dijelili, ljubavi kakvu je i sama dijelila s Karlom Metikošem. I njega je spominjala. On je ipak uvijek tu, on je uvijek prisutan...

Na početku koncerta, u pratnji Gojka Tomljanovića, pozdravila nas je "Ave Mariom". I tako snažno me očarala već na samom početku. Pridružili su se i ostali te nam u nastavku ponudili mješavinu hitova - onih starijih, od prije 30 godina, zatim novijih pjesama ("1000 razloga", "Živim po svome"), te onih između.

Josipa se na koncertu osjećala fantastično što se dalo primijetiti i izdaleka. Ponovo me je očarala sa svojim izvanrednim vokalom. Iako sam je uživo čula već više puta, opet sam se na momente sva naježila. Fascinira me to kako putuje u dubine "basa" a da se može dignuti i do soprana. Toliki raspon neću nikad razumjeti, ali će me uvijek iznova oduševljavati.
Kod njenih nastupa mi se posebno sviđa to što su pjesme svaki put malo drukčije i uvijek je prisutna improvizacija. Tako je te večeri na primjer pjesma "Gdje Dunav ljubi nebo" dobila potpuno novo odijelo. Isto tako, Josipa Lisac je svjesna da surađuje s vrhunskim glazbenicima kojima uvijek daje mogućnost da zablistaju. Impresionirao je Borna Šercar na bubnjevima s dugačkim i izvrsnim uvodom u pjesmu "Ja bolujem". Zatim je na duel izazvala basistu, Davora Črnigoja, da bi mu se kasnije pridružila. Taj je dijalog zvučao kao veoma profesionalna improvizacija. Tijekom koncerta, u jednom momentu sam u mislima odlutala u njihov studio, u doba kad pjesme nastaju, dok sazrijevaju, odrastaju. To mora biti jedinstveno iskustvo - svjedočiti raznoraznim vokalnim i glazbenim varijacijama.
I kad sam već kod varijacija... Na kraju koncerta, u vedru ljetnu večer, počela je gmizati "Magla", koja je opet zvučala drukčije, mirnije. Takvu verziju još nisam čula. A, reklo bi se, ni ostali, tako da je pjevala samo ona. Fantastično! Ipak smo mi tu zbog nje! :-)

Publika se zahvalila s dugačkim aplauzom i stojećim ovacijama, a oni nama s bisom ("Ispočetka"). Josipa je pokupila blještavilo scene i otišla s dečkima. Mi smo ostali još malo. Zadivljeni onim što smo čuli, vidjeli, doživjeli. Zajedno su nam priredili zaista čarobnu večer, koju mnogi od nas neće lako zaboraviti.

Kasnije, kad sam porazgovarala s njom, rekla mi je da se voli igrati, da voli eksperimentirati sa svojim kompozicijama. Zaključit ću ovaj rezime slično kao što sam i uživo: Josipa, nemojte se prestati igrati i dođite nam opet!

(tekst: Tanja Ćurković, fotografije: arhiv Zavod Celeia Celje)

KONCERT NA ŠABAČKOJ TVRĐAVI, 9.8.2010.
KRUNA NA ŠABAČKI LETNJI FESTIVAL

Koncert koji je Josipa Lisac održala na šabačkoj tvrđavi je po posećenosti nadmašio sve prethodne u okviru Šabačkog letnjeg festivala. Iako je reč o jednom od mlađih festivala u Srbiji, u osam godina njegovog postojanja uz Savu je prodefilovalo stotinjak izvođača, a Josipa je privukla oko petnaest hiljada gostiju koji su sa nestrpljenjem očekivali početak koncerta. Već su divno letnje veče i brojna publika obećavali energičnost i ludu noć. Veliki broj mladih ljudi, jednako kao i pripadnici sredovečne generacije koji pamte Josipu iz vremena njenih početaka, slivali su se u tvrđavu euforično se tiskajući i ne krijući oduševljenje. Šapčanima je već dugo nedostajao jedan ovakav događaj, bolje rečeno spektakl.

Josipa je izašla na binu vidno ushićena, uz zahvale i pozdrave prisutnima. "Imam jaku tremu i rekli su mi da se puno ne povjeravam publici," rekla je, šaljivo prevarivši savete.

Uvodna pesma gotovo svakog njenog nastupa, "Ave Maria", ovog puta je izostala, a koncert je počela pesmom "Boginja". Potom su se nizali hitovi - "O jednoj mladosti","Dok razmišljam o nama", "Ja bolujem", "Život je samo most", "Hir,hir,hir", "Danas sam luda", "Kraljica divljine/Gdje Dunav ljubi nebo", "Magla", kao i pesme sa novog albuma: "1000 razloga" i "Živim po svome". Čuvši da Savom plove lađe, pokušala je da ambijent dočara i pesmom "Krenule su lađe". No, "tekstovi se zaboravljaju", rekla je.

Niš sluša. Šabac je glasan. Pritom pomno prati svaki pokret, takt, reč i dosetke na koje je uzvraćao salvama aplauza što je Josipu pomalo i zbunilo, a više iznenadilo, razdragalo i konačno kao da zaiskriše radosnice u očima, vođene tom sublimnom atmosferom u kojoj se nadimao duh primanja i davanja, kako bi to diva rekla. Jedno izuzetno emotivno i dirljivo veče.
Ni Šapčanima nije uskratila "Đelem, Đelem", ovoga puta ne a capella, već uz pratnju harmonike, a koncert je zaključen bis pesmom "Ispočetka."

Zadivljena Savom i šabačkom tvrđavom, Josipa je napravila i malo poređenje: "Ovdje je Sava divna. U Zagrebu je to tek potočić. I kao da želi pobjeći, da se sakrije od nas."
Publika je upijala svaku njenu reč i šale koje su se provlačile među pesmama, pevala skupno sa njom i sve to nagrađivala gromoglasnim aplauzima.
"Hvala vam, divni, dobri ljudi", reči su kojima je Josipa odgovarala na svaki trzaj i pljesak publike, a sa tim rečima je i pozdravila Šapčane po završetku koncerta.

A Šabac... Bio je spreman na još. Ovako ostaje želja da će Josipa i nadalje posećivati naš grad i uveseljavati Šapčane koji je već sada željno iščekuju. Do prvog sledećeg susreta, ostaće da bruji u nama: "Raduj se ludo srce moje, osjećam da će doć'".

(tekst: Aleksandar Erceg, fotografija: Anđelija Marinković)

 KONCERT NA NIŠKOJ TVRĐAVI 27.06.2010.
GIVING IN THE RAIN

"Šta ste učinili Nišu", pitao je Josipu pre tri godine jedan Nišlija, zaključujući da je Niš bio pristojan, da je tiho uživao u muzici, a kako i ne bi, kada su ovakvi praznici retki i dragoceni. Za Josipu je čitav taj 27. jun bio zabavan i uzbudljiv. Nakon prijema u Gradskoj kući, usledila je gozba uz poznate niške specijalitete, naročito paprike na hiljadu načina. "Ja bih sve to pojela, cijeli taj stol, ali ja moram pjevati", rekla je.

Nakon punih osam meseci, Josipa je ponovo koncertirala u Srbiji, ovoga puta u Nišu, na radost posvećene publike, a posebno onih koji su imali sreću da prisustvuju sjajnom niškom nastupu jula 2007. godine. Opet letnja pozornica Tvrđave, organizator isti - "Umetnost davanja", koji svojom delatnošću spaja kulturu i humanitarni rad, pa je ovoga puta prihod od ulaznica namenjen izgradnji prve niške Sigurne kuće za žene, žrtve porodičnog nasilja. No, ove godine su vremenski uslovi sasvim drugačiji. U eri globalnog otopljavanja, umesto lepezama, mahali smo šarenim kišobranima, ali ništa nije moglo pokvariti to divno veče, posebno ne onima koji vole kišu, kao što ju je i Karlo Metikoš voleo.

Tvrđava i Niš sam nose posebnu atmosferu - prijateljsku, srdačnu i prijatnu, čak i po onakvom vremenu. Josipa je i o tome dosta govorila i čini se da su se u magičnom krugu primanja i davanja ona, organizatori i publika prepoznali. Krug se ne prekida, a upravo je na nastupima uživo interakcija najdinamičnija i najblagotvornija. Od "Ave Maria", "Boginje", "O jednoj mladosti", "Dok razmišljam o nama", preko pesama s novog albuma - "1000 razloga", "Živim po svome" i "Naivni", do "Pjesme za tebe", "Život je samo most" i neizbežnih "Kraljica divljine/Gdje Dunav ljubi nebo", "Danas sam luda", "Hir", "Magla", uživali smo u dva sata najkvalitetnijeg programa. Dašak improvizacije i promene obeležio je svaku numeru. Nismo čuli isti uvod kao pre, recimo, osam meseci u "Sava" centru, za "Život je samo most", ili iste solo deonice u "Živim po svome" ili "Ja bolujem". Menjaju se aranžmani, interveniše se u pesmu, ali nijedna se ne menja do neprepoznatljivosti, već raste, dobija nove boje, menja lica, odgovara izazovu vremena da bi ostala vanvremenska. Sjajno je što publika to ume prepoznati i adekvatno nagraditi. Niš je odgovorio na to s poštovanjem i ljubavlju, dostojanstveno, a opet veselo i razigrano. Razigrano je Josipa s publikom podelila i avanturu nalaženja odgovarajućih cipela za kišu i hladnoću. "Dior" je ostao da čami u koferu, dok su mu na bini alternirale "Bata" cipelice. Ne znamo da li su se dobro pokazale, ali je ona u svakom slučaju zablistala kada je sama na sceni izvela "Đelem, đelem" a capella. Nepretenciozno je odala počast velikom Šabanu Bajramoviću.

Uz pesmu "Ispočetka" (čiji naslov kao da najavljuje ponovno druženje), završila je koncert rečima zahvalnosti:"Dragi ljudi, dragi prijatelji, predivni ste! Mene srce boli što ste tako mokri... Ove riječi moje nisu dostatne..." Ali, to ipak nije bio kraj! Povicima, usklicima i mahanjem kišobranima (razumljivo, oni su onemogućili aplauz) Josipa, Gojko Tomljanović, Davor Črnigoj, Josip Grah, Elvis Penava i Borna Šercar pozvani su na bis. Izveli su "Da li sam ti rekla da te volim" svi zajedno, a takvu je u ovoj postavi još nismo čuli. I bilo je sjajno i inspirišuće, dovoljno da Tvrđavu napustimo nasmejani i ispunjeni.

Dok ne skliznemo u novo ledeno doba, imamo bar 1000 razloga da se još najmanje toliko puta sastanemo s Josipom i njenim bendom, da primamo i dajemo bez kalkulacija.

(Sandra Dančetović)

DODJELA NAJVAŽNIJE DISKOGRAFSKE NAGRADE ZA 2010.

JOSIPI 4 PORINA!

Nije tajna da je "Živim po svome" album koji je nakon  izlaska u siječnju prošle godine, zaintrigirao struku i Lijine poklonike do te mjere da se već tada naziralo kako će Josipa u svoj dom unijeti barem nekoliko novih kipića najprestižnije nagrade domaće diskografije. Josipa je uz Nenu Belana sa 4 Porina najnagrađivaniji izvođač ovogodišnje dodjele i to kao najbolji ženski vokal dok je "Živim po svome" dobio nagradu za najbolji pop album te najbolju snimku a četvrti Porin dodijeljen je u petak "Dnevniku jedne ljubavi" odnosno Croatia recordsu za najbolje reizdanje.

Premda je sa 7 nominacija Josipa slovila za favorita i prije biogradskog finala, izmaknuo je Porin za album godine, koji je po nekima otišao u ruke najvećem iznenađenju ovogodišnje dodjele, Neni Belanu i njegovim Fiumensima.Da se Josipa nije pretjerano nadala porinskoj žetvi svjedoči i to da nije pripremila govor tako da je pri dodjeli prvog Porina improvizirala udijelivši komplimente rukometnom krilu Mirzi Dzombi a kod dodjele drugog, riječ je u jednom trenutku uzeo producent albuma Elvis Stanić koji je možda rekao i najsnažniju rečenicu u inače predvidljivim i kurtoaznim zahvalama dobitnika, kako se zahvaljuje Josipi na predanosti i ustrajnosti bez koje album ne bi zvučao tako kako zvuči.

Zbog razmišljanja kako albume ne treba štancati nego ih promišljeno stvarati, Josipa i nije često konkurirala u različitim kategorijama dok bi joj gotovo u pravilu, zadnjih godina pripadala ona za najbolji ženski vokal. Od ustanovljenja ove diskografske nagrade 1994. do danas, pripalo joj je, 14 Porina.   

(Maja Savić)

U susret ovogodišnjoj najvažnijoj diskografskoj dodjeli u Hrvatskoj

"ŽIVIM PO SVOME" I JOSIPA U NAJVIŠE NOMINACIJA ZA PORIN 2010.

Josipin prošle godine objavljen album "Živim po svome" u najviše je nominacija za diskografsku nagradu Porin a kako se Josipa nalazi i u kategoriji najboljeg reizdanog albuma sa "Dnevnikom jedne ljubavi", izvođač je sa najviše ovogodišnjih nominacija.

"Živim po svome" nominiran je za album godine te najbolji pop album dok je producent Elvis Stanić nominiran za najbolju snimku te aranžman naslovne pjesme. "Živim po svome" je i u konkurenciji za, prema mnogima najjačoj kategoriji - pjesme godine dok će Josipa s konkurencijom odmjeriti glasovne vještine i u kategoriji najboljeg ženskog vokala.

Od Porinovog nastanka 1994. do danas, Josipa je dobila 9 Porina, najviše u kategoriji pjevačice godine gdje je bila i najčešće nominirana kao i u vokalnim suradnjama a da će se album "Živim po svome" okititi nominacijama dalo se naslutiti prošle godine kada je Porinom nagrađena za pjevačicu godine s pjesmom "1000 razloga", inače prvim službenom single-om s novog albuma.

Porin će se održati 15-og svibnja u Biogradu.

(Maja Savić)

JOSIPA LISAC DOVELA PROLJEĆE U KARLOVAC, 29.3.2010.

U karlovačkom je gradskom kazalištu Zorin dom nakon poduže vremena nastupila predvodnica hrvatske glazbe, Josipa Lisac, koja je sa svojim koncertnim nastupom u grad dovela i proljeće.

Iako je posljednja ožujska nedjelja bila već druga proljetna, ono je tek pokucalo na vrata šesterokraka grada sa četiri rijeke s posjetom gosta u dužem izbivanju - Josipa Lisac nastupila je na karlovačkim daskama što život, a vidjeli smo i smijeh znače u sklopu promotivne proljetne turneje, nakon nastupa u Rijeci.

Koncert je otvoren sakralnom invokacijom "Ave Maria", predivnom interpretacijom posvećenoj njezinoj majci koja nas je napustila tek nekoliko dana ranije, što je bio prvi od indikatora emocionalnog koncerta koji se odvio pred punim kazališnim gledalištem.

Iako se radilo o promotivnom koncertu posljednjeg studijskog izdanja "Živim po svome", dvosatnu su rapsodiju satkale skladbe različitih glazbenih era Josipe Lisac, no izvedene u sasvim novim, mogli bismo reći, unikatnim aranžmanima čije je strukture nositelj i jazz-kvintet s kojim je pjevačica u potpunoj harmoničkoj simbiozi, čemu svjedoči ležeran odnos na pozornici.

Ovu harmoniju prepoznala je i publika u recentnijim pjesmama poput "Tisuću razloga", "Ja živim po svome", "Još se zvijezde sjaje" iz pera Meri Cetinić, odnosno klasika "Život moj", "Ja bolujem" i "Danas sam luda".

Da je svaki koncert Josipe Lisac organička forma s tendencijom ka improvizaciji dokazala je dobro poznata interakcija s publikom, koja je u većine izvođača monolog, no ovdje se nesumnjivo radilo o dijalogu, spontanoj komunikaciji koju su pomalo začinile minorne tehničke poteškoće vrlo uspješno i suptilno transponirane u komičan moment što dodatno prisvaja publiku.

Protagonistica je na kazališnim daskama predstavila jedno simboličko interdisciplinarno iskustvo spojivši tako teatar, glazbu i književnost reinterpretacijom hrvatske kulturne baštine i dragulja našega folklora u vidu međimurske pjesme "Zvira voda", a potom polučila aplauz koji ju naposljetku dovodi do suza, dakako, radosnica.

Koncert zaokružuje emotivna izvedba "Magle", potvrdivši prethodne teze o organičkom razvijanju zbog čega svaka od pjesama gubi svoju vremensku dimenziju i postaje bezvremenska te naprosto svježa, čime se ovaj proljetni slavuj ponovno potvrđuje kao epitom hrvatske glazbe.

Igor 'Yuri' Jurilj
(muzika.hr)

JOSIPA U RIJECI, TEATRO FENICE 13.3.2010.

Osvrti na koncert:

http://www.index.hr/xmag/clanak/josipa-lisac-u-subotu-pjeva-u-rijeckome-teatru-fenice/480125.aspx

http://www.index.hr/xmag/clanak/najveca-zvijezda-hrvatske-glazbe-josipa-lisac-rijecku-publiku-bacila-u-ekstazu/480774.aspx
(index.hr)

Mnogo odličnih fotografija i video clip-ova:

http://amanezco.blogspot.com/2010/03/josipa-lisac-in-rijeka.html
(by Marko)

JOSIPA, PJEVAČICA GODINE PREMA IZBORU UREDNIKA I SLUŠATELJA HRVATSKOGA RADIJA

Kada je prije 37 godina izišao album "Dnevnik jedne ljubavi" Josipe Lisac i autora Karla Metikoša i Ivice Krajača, struka i publika zdušno ga je proglasila čudom pop rock-a koji je kao takav postao standardom konceptualno savršenog glazbenog uratka. Zbog njegove svježine, pametno obrađene ljubavne tematike, lucidnih aranžmana i besprijekorne svirke, i danas kada je doživio reizdanje pod etiketom Croatia Records, još je uvijek jedan od najtraženijih albuma s prostora bivše Jugoslavije. Malo tko se može pohvaliti da s takvom hipotekom upravo ove godine svojim novim albumom ozbiljno pretendira i na diskografsku nagradu Porin. Takav scenarij mogao bi se upravo dogoditi vanrednom Josipinom albumu "Živim po svome", producenta Elvisa Stanića, koji je izišao početkom 2009. i dobio jednoglasni naklon kritike. Da su se struka i publika ponovno približile u promišljanju kvalitetne glazbe i produkcije, dokaz je nagrada Josipi Lisac za pjevačicu godine čime su je nagradili glazbeni urednici i slušatelji svih Hrvatskih radija a dodijelio urednik emisije Turky party, Zlatko Turkalj.

Ovogodišnja nagrada UMJETNICI UMJETNICIMA objašnjava urednik emisije, opravdava svoj naziv činjenicom da na domaćoj i medijskoj sceni nedostaje ravnopravna zastupljenost onih koji glazbu žive i od koje žive na najkvalitetniji način stvarajući i održavajući domaću kulturnu scenu u odnosu na one koji teško da i mogu definirati svoj glazbeni identitet ali se unatoč tome agresivno nameću.

Za razliku od prošlogodišnjih dodjela, urednik Turky party-a nije dobitnike obavijestio zbog čega ih poziva u emisiju već im je iznenađenje pripremio na licu mjesta. Josipa se unatoč liječničkom pregledu pojavila uživo u eteru, dobro raspoložena strpljivo je odgovorala na pitanja a na jedno od njih, odgovorila je da bi baš htjela poletjeti na što je urednik poručio da ne pomišlja na to barem dok ne završi emisija.

Simboličnu nagradu za prvi ženski vokal 2009-e Josipa je dobila u obliku unikatne keramičke svjetiljke autorice Valerije Polanec.

(Maja Savić)

REIZDAN JE I DIGITALNO REMASTERIZIRAN
"DNEVNIK JEDNE LJUBAVI"

Podudarnost - da je "Dnevnik jedne ljubavi" vršnjak Koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski", koju obično nazivamo domom, hramom glazbe - možda i nije slučajna. Jer, u "Dnevniku" su mnogi, makar rođeni 10 ili 20 godina nakon što je snimljen, pronašli svoj dom. "Dnevnik" je, kao prvi konceptualni album, stekao kultni status i postao nezaobilaznim mjestom domaće rock antologije, a već je u prvoj godini distribucije dosegao i premašio prodanih 25000 primjeraka, te se okitio Jugotonovom titulom - Zlatna ploča. Radi se o glazbeno, tekstovima i grafikom zaokruženoj cjelini - o kompletnom umjetničkom djelu, kom se ne može dodavati, ni oduzimati.

Pošto nam je već sa 18 godina, u Opatiji 1968. rekla što je čini sretnom, za nju krenule su lađe na Splitu 69. da bi nam godinu kasnije s pozornice zagrmila nezaboravnu "Oluju". No, (nazovimo ga tako) sudbonosni trenutak za Josipin život dogodio se početkom 1971.god. Upravo te, i u kolektivnom pamćenju hrvatskog puka (naravno, iz drugih razloga), znakovite godine ona upoznaje Karla Metikoša, svog budućeg suputnika, suradnika, prijatelja - svoju ljubav, u čiju čast i danas priređuje koncerte. A priređivat će ih, vjerojatno, dok je živa.
Metikoš u to vrijeme već ima iza sebe respektivnu pjevačku karijeru - pod imenom Matt Collins snimao je za PHILIPS, bio popularan u Francuskoj, niz godina nastupao po svjetskom lancu Hiltonovih hotela i imao brojna gostovanja po SSSR-u, gdje su mu zbog svjetlucavih odijela od lamea najdenuli nadimak "Železnij čelovek". Početkom 60-ih se vraća u domovinu i, u maniri prave europske ali i prve rock zvijezde u nas, puni dvorane i stadione diljem SFRJ. Tijekom dvije svoje turneje (1964. i 1965.) održao je, za tadašnje pojmove, nezamislivih 150 koncerata. Kroz to vrijeme na smjenu su ga pratila 3 ondašnja najbolja benda (Crveni koralji, Bijele strijele i Delfini - Zagreb), jer dečki samo jednog benda nisu mogli izdržati tako žestoki tempo. Doma, u svom Zagrebu, održao je 3 uzastopna koncerata na Šalati, od kojih se jedan posebno pamti. Naime, uz Davida Bowiea, Matt Collins je jedini koji je Zagrebu pjevao po pljusku a da se nitko u publici nije pomaknuo. Svi su i dalje slušali koncert, kiši usprkos. Slučajno ili ne, jedan od njegovih hitova upravo nosi naslov "Ritam kiše" ("En écoutant la pluie"). Da slika bude bar malo jasnija - Zagreb tada još uvijek nema ni Dom sportova, ni Lisinski, a Arena, čijom se popunjenošću mjeri uspjeh današnjih estradnjaka, je u višedecenijski dalekom futuru.

U doba gorespomenutog sudbonosnog susreta, Josipa je tek 20-godišnja djevojka, no već sa zapaženim izvedbama na renomiranim festivalskim pozornicama. Školovana i, posebno za zabavnjačko-šlagerski milje, neobična glasa, nakon Bacha i Beethowena u zboru maestra Dinka Fia, pjeva Dedića, Runjića i Kelemena u Opatiji i Splitu. Solističkim festivalskim nastupima prethodilo je relativno kratko rock kaljenje sa Franom Paraćem (kasnije dekanom Muzičke akademije) u grupama "O'Hara" i "Zlatni akordi". Možda tada još uvijek ne zna točno što hoće, ali bar jako dobro zna što neće. Iako vrlo mlada, već tada ne želi pjevati sve što joj se ponudi, pa njena odbijanja pjesama, kao i osebujni nastupi, ubrzo bivaju proglašeni hirovitošću. Nešto više o toj hirovitosti sama nam je rekla 10 godina kasnije, snimivši jednu od svojih velikih uspješnica - pjesmu "Hir, hir, hir".

Njeno poznanstvo i druženje s Metikošem ubrzo prerastaju u ljubav i suživot, donoseći joj mir i zrelost. Karlo izjavljuje "Josipa je glas koji se rađa jednom u 100 godina" i okreće se skladanju. Vrlo brzo, već 1972.god. odnose prvu zajedničku pobjedu, i to na Zagrebfestu sa pjesmom, kasnije evergreenom, "Dok razmišljam o nama". Zanimljivo, prve festivalske večeri ta se pjesma jedva probila u finale. Nastavili su zajedno kuhati, a sljedeće što su nam skuhali bio je legendarni "Dnevnik jedne ljubavi", Josipin prvi studijski album, no ujedno i prvi konceptualni uradak, te jedna od prvih rock ploča u Jugi. Objavljena je 1973.god. a ovih dana je doživjela digitalo remasterizirano reizdanje. "Dnevnik" je stekao kultni status i postao nezaobilaznim mjestom domaće rock antologije, a već je u prvoj godini distribucije dosegao i premašio prodanih 25000 primjeraka, te se okitio Jugotonovom titulom - Zlatna ploča. Nije na odmet spomenuti da se dodjela te Zlatne ploče odigrala 1975.god. nakon izvedbe naše prve rock opere Gubec Beg, istog autorskog tandema Metikoš-Krajač, u kojoj je Josipa maestralno izvodila ulogu djevojke Jane.

Probajmo malo oslikati vrijeme kada su ovi iznimni glazbenici stvarali svoj, a već dekadama i naš, "Dnevnik jedne ljubavi". Zavirimo li prvo u svijet, vidimo da je upravo te godine potpisan prekid vijetnamskog rata, da je 1973. godina smrti Picassa, Nerude i Tolkiena. Internet je još u pelenama, a švedska ABBA započinje svoj proboj na britansko tržište. U Jugoslaviji je to vrijeme omladinskih radnih akcija i prvih color televizora na kojima su se pratili popularni Jadranski susreti, ili profesor Baltazar. Za automobilizaciju zemlje zaslužan je Zastavin "fićo", a za udoban korak startasice i borosane. Nogometnim nebom dominira "hajdučka bila", a Pula dočekuje olimpijskog, europskog i svjetskog šampiona - Matu Parlova, boksačkog velikana koji se za mečeve pripremao čitajući poeziju. Split je 70-ih internacionalni glazbeni festival, u čijem gala programu gostuju zvijezde Sanrema - Domenico Modugno, Claudio Villa, Milva. U Zagrebu se 1972. otvara Dom sportova u kom će koju godinu kasnije svirati Rolling Stones. Naredne 1973. izgrađen je Lisinski, a nedugo zatim (1975.) postavlja se kamen temeljac za današnji HRT. Tu negdje (1976.) je i nulti broj kultnog Poleta.
Revolucionarne 1968. događa se i svojevrsna revolucija u Jugotonu - izlazi prvi rock album! Bila je to ploča "Naši dani" Grupe 220, da bi nekoliko godina kasnije (1972.) bio objavljen album "Time" grupe TIME. Iste godine kada Josipa pobjeđuje sa "Dok razmišljam o nama", na Zagrebfestu nastupaju i sarajevski Indexi sa pjesmom "Sanjam". Upravo će njihov član, virtuoz na gitari, Slobodan Bodo Kovačević, odsvirati dobro nam znani uvodni solo u "O jednoj mladosti", pjesmi kojom započinje "Dnevnik jedne ljubavi". Također, dok se njihov album "Time" već vrti, a Dado Topić u rock epopeji vrišti "Za koji život treba da se rodim", kompletna postava Tajmovaca učestvuje u rađanju Josipinog "Dnevnika", koji izlazi početkom iduće 1973. Aranžmane potpisuje i dirigira, ali i svira upečatljivu flautu u "Ležaju od suza", Brane Lambert Živković. Tijekom predstojećeg ljeta, nastupajući skupa sa Tajmovcima, Josipa prolazi cijelu obalu.
Promocija "Dnevnika" započela je u Klubu književnika, da bi njen koncertni dio bio upriličen u zagrebačkom kazalištu Komedija i to je bio prvi koncert kod nas koji je otpjevan na playback. Večernjak je prethodnog dana pogrešno izvijestio da će Josipa samo otvarati usta, pa su se organizatori uplašili da će dvorana zjapiti prazna. Jasno, to se nije dogodilo, no tumačenja u čemu je razlika između playback-a i lip-sing-a kasnije su potrajala mjesecima, kao i uvjeravanja da je Josipa pjevala uživo, na snimljene matrice.

Evo kako je ona sama još 70-ih ispričala priču o "Dnevniku":
- Znaš, ja sam se našla u jednoj nezgodnoj situaciji. Jugoton je želio da izda moj album, znaš one stereotipne stvari, kako to već oni znaju - sa jedne strane trebali su da se nalaze moji dosadašnji uspjesi, a sa druge neke nove kompozicije. To nije bilo ono što sam ja željela. Kužiš, ja sada više ne pjevam kao prije dvije-tri godine. Htjela sam da dam sebe onakvu kakva sam danas, pa sam ljudima u Jugotonu rekla: "Ja vam bum donela sve kaj napravim za novi album a vi to odobrite ili odbijte, ali mene na štos staro-novo ne bute nagovorili." Rekla sam Karlu da počne raditi materijale za mene. Počeo je da radi. Ponekad ga u sljedećih nekoliko mjeseci nisam mogla od klavira otjerati, niti da nešto pojede. Stalno je nešto preslušaval, dogovaral se sa Ivicom Krajačem koji je pisao tekstove, prerađival neke svoje kompozicije koje je prije komponiral. I stalno je nešto gunđal, dotjerival a meni nije dozvoljaval da sudjelujem u tom poslu. Samo je rekel "Ti si buš to preradila kad dođemo u studio da snimamo". Bilo je točno tako. Ja sam to preslušala, dodala nekaj svojeg modernog meni svojstvenog, sviđalo mi se i onda smo to odnesli u Jugoton. Pristali su da izdaju takav album kakav sam željela, iako su sumnjičavo gledali na tu našu rabotu. Sve je tu bilo čudno, i kompozicije, i tekstovi, i aranžmani. Dali su nam studio, termine, a muzičare sam si sa Karlekom odabrala sama. Joj, sad ti je tek nastala gungula. S menom su album snimili dečki iz grupe TIME i još neki muzičari. Kaj da ti pričam? Stvari su se toliko proradile da je u studiju nastala jedna nadogradnja svijeta. Svi zajedno smo dodavali i izmišljali finese za aranžmane, u svirci se išlo preko nota, svi su davali više nego kaj se očekivalo u prvom momentu i zato je sve ispalo s tako mnogo duha. Svako je dao dio sebe. Svi smo izgarali za taj album, svađali se dok nismo našli nešto što je najbolje, proslavljali uz piće kada bi neku kompoziciju dotjerali do kraja. Moglo bi se reći da smo skoro spavali u studiju za vrijeme snimanja. Sjećam se da smo ponekad odlazili kući tek u dva ujutro i da su mi se dečki kasnije žalili da im žene nisu vjerovale da su radili do tako kasno u noć. Karlo mi je bio producent i, osim što se stalno brinul da sve bude onako kako želimo, trčal je po kave i sokove. Velim ti, bila je to prava ludnica.

Danas duh te prave ludnice vjerojatno osjeti na svojim koncertima, iza kojih joj neki novi klinci umiju donijeti "Dnevnik", moleći ju da potpiše ploču. Ona je možda, pogotovo u proteklih 18 godina otkad je Karlo umro, i svoju glazbu, i cijelu sebe pretvorila u Dnevnik jedne ljubavi. Dnevnik kom je, kako je nekad pisao Dražen Vrdoljak, vrijeme već odavno skinulo navodnike.

Danas se prisjeća:
- Zaista je bilo posebno, neponovljivo. Radilo se u teškim tehnološkim uvjetima, ali istovremeno je bilo lijepo. Sva ta energija... Svaki takt se slavio. Napravilo se pola pjesme, pa se slavilo. Napravila se cijela pjesma, pa se slavilo. A pjevalo se samo na jednom kanalu. Ako se željelo nešto popraviti, ili snimiti bolja verzija, ona prethodna se morala brisati. Zanimljivo, "O jednoj mladosti", danas najpoznatija pjesma s "Dnevnika", započeta je još 1971. tijekom turneje po SSSR-u i imala je radni naziv "Ruska". Karlo je 'B' chorus dopisal u Zagrebu. "Sreća" je također nastala u Rusiji. A ideja o naslovu i konceptu albuma pripada Ivici Krajaču. Onaj krasnopis i akrostih na ploči su također njegovi. Kad mi je došao s idejom da se album zove "Dnevnik jedne ljubavi", meni je to bilo nekak mlako, kaj ja znam... Bila sam mlada, htjela sam nešto snažnije, drukčije. Poslije sam uvidjela koliko je to zapravo bilo divno. Snaga "Dnevnika" pokazivala se i otkrivala u godinama koje su uslijedile, a potvrde stižu i danas. Možda je upravo danas najsnažniji.

I zaista, obuzme vas neki poseban osjećaj, kada vas Josipa razgovarajući uvede u neveliku prostoriju u svom domu, u kojoj dobar dio zauzima klavir i izgovori: "Evo tu, na ovom klaviru, je sve nastalo." Ne poželite ništa na to reći, samo se u mislima počnu izlistavati melodije i refreni dragih vam pjesama, dok na zidu, uz Karlove fotografije, promatrate Srebrne i Zlatne ploče. Za svoje brojne Porine koje je osvojila, Josipa i ne zna točno gdje su (nisu ni u kakvoj vitrini), a na spomenutom klaviru stoji samo jedan - onaj Karlov. Uistinu zanijemite pred tom posvećenosti i odanosti žene, jedne od sretnih, jedne od tisuću, koja je i danas ostala na svom putu i, kako ona voli reći, u misiji. I danas s istom predanošću, kao gotovo 60-godišnjakinja, pjeva "Živim po svome". Baš kao što je, sa svojih 20, pjevala: "Nekad sjajan, nekad bijedan, ali za me samo jedan - život moj". A današnja mladost, bila u Zagrebu, Beogradu, ili Ljubljani, na početku njenih koncerata s istom emocijom sluša: "Drugi za te ovaj svijet grade, s malo prave istine u tom". Podudarnost - da je "Dnevnik jedne ljubavi" vršnjak Koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski", koju obično nazivamo domom, hramom glazbe - možda i nije slučajna. Jer, u "Dnevniku" su mnogi, makar rođeni 10 ili 20 godina nakon što je snimljen, pronašli svoj dom.

- Ostavila sam neke tragove kojima sada idu drugi ljudi. I to su moje najveće nagrade.

(Paulina Lanceroti)