Da je te večeri mogao biti s njima i podijeliti osjećaje što su ih, njegovom glazbom, prenijeli prepunom gledalištu, Karlo bi zacijelo bio ponosan.

     Koliko li razlike od kasnog, sumornog prosinačkog popodneva 1991. na Mirogoju kada smo s brijega, okupljeni oko groba, još slušali udaljene kanonade! Ugođaj anticipacije, predosjećaj posebnog i ponovnog druženja sa zaraznim Karlovim duhom, iščekivanje karmina po neformalnom receptu za koji nije ni trebalo tražiti njegovo odobrenje... sve je slutilo samo na dobro, veselo i posvećeno. I sve se upravo tako prikazalo.

     U retrospektivi, s Ritma kiše moguće je oljuštiti prvu i najtvrđu, koru emocionalnosti, jer ona je događaju dala okus, boju i ton. No, postoji aspekt koncerta u "Istri" o kojemu također vrijedi povesti računa. U uobičajinim prilikama zanimljiv opseg izvođača... od Arsena, 4M i "Crvenih koralja" do Nene Belana, Dina Dvornika i "Psihomoda" - svjedoči koliko je Karlo Metikoš natkrilio desetljeća i kondenzirao tradiciju hrvatske pop kulture koja se ranije, čak i više od svojih navodno ozbiljnijih i zrelijih sestara, nevoljko zagledala u prošlost i korijene. Utoliko se radije prisjećam dosjetke o neprekinutoj struji pop glazbe u kojoj je "novi val načinjen od stare vode", zabilježene u komentaru za kompilacijski album "Matt Collins: 16 originalnih snimaka (1962. - 1966.)", deset godina prije Karlove smrti. Njegov Ritam kiše oplahnut će mnoge uspomene; sigurno je, također, da ih neće otplaviti.