Josipa Lisac spada u fenomen Hrvatske estrade. Jedna je od onih osoba koje su zaista podigle razinu emocija i savjesti publike, na našim prostorima, često ostajući pri tome slabo shvaćenom. To su elementi koji drže njezinu tajanstvenost ili, pak, našu ignoranciju?

Ovaj tekst nema nakana za senzacionalnim otkrićima, već dobro poznate umjetnice, ali ima nakanu udomaćiti osam cvjetova, osam senzacionalnih CD ploča i osam kaseta jedne primjerne umjetničke karijere. Logika nas je navela da ove nosače zvuka publiciramo u relativno kronološkome redu, premda smo ponekad namjerice poremetili taj red da bismo ga približili istom glazbenom izričaju umjetnice. Osnovne karakteristike svakog prethodno objavljenoga albuma vjerno smo reproducirali kako bi publika stekla što širi dojam o prethodnim nosačima zvuka.

Ova prva antologija ovakve vrste u hrvatskoj diskografiji bio je zahtjevan izdavački pothvat, koji će biti upotpunjen cjelovitom monografijom, koja je u pripremi za izdanje početkom 1998. godine. To pokazuje težnju izdavača da na primjeren način obradi izvanserijske umjetnike na Hrvatskoj glazbenoj sceni.

Josipa Lisac stvara, istovremeno, u svojoj osobi i umjetnicu i ikonu, osobu i egzotiku, mogli bismo reći, pomalo i vješticu, koja baca svoje čari, ali više da bi sakrila, nego da bi pokazala. No, ono što je neosporno je da sve što radi i što stvara radi s dostojanstvom, preobražavajući oblike i zvukove, sve što dotakne. Preobrazba je, dakle, osnovna konstanta njezina stila ponašanja i čitave njezine karijere. Ono što nas zaista i iznad svega iznenađuje su mogućnosti preobrazbe njezina glasa, koje su uistinu impozantne, pa u toj preobrazbi, u intenzitetu preoblika i bogatstva, ona uspijeva pretvoriti noć u dan, mrak u svjetlost.

Evokacija osobe i karijere Josipe Lisac zasigurno predstavlja određene probleme, kako u metodologiji tih predstavljanja, tako i u njezinu ritmu, jer se njezina veoma bogata karijera potvrđivala godinama na devant de la scene, u središtu scene, u bogatoj koncertnoj i diskografskoj aktivnosti, a sve to u cjelovitosti umjetničkoga i estetskoga izražaja. Kritika je njezino stvaralaštvo slijedila amplitudinalno, da bi je na kraju ta ista kritika prihvatila u aklamirajućemu jedinstvu. Što pokoji kritičar ponekad i nije bio sklon njezinu izražaju, to joj nije previše smetalo. Pače, i njezini protivnici postali su svesrdni pobornici.

Josipa Lisac se tijekom godina okruživala ugledom, koji ju je samim tim i po definiciji štitio i sklanjao od svih mogućih vrsta skandala ili skandaloznoga pa je umjetnica utoliko i priskrbila, bez većih teškoća, svoj pravi naziv i naslov - la grande dame Hrvatske estradne scene. Želja umjetnice za posebnim glazbenim izričajem, preciznom koreografijom estradnih nastupa, popraćena je njezinom potragom za vizualno-estetskim nabojem. Ima u njezinim vizurama toliko probranoga, kao nekada u onim najsenzacionalnijim vizurama Marlene Dietrich u ulozi pjevačice Bijou iz filma Destroy Rides Again, Grete Garbo u ulozi Rite Cavallini iz filma Romance ili, pak, plesačice s Balija iz filma Terre de Volupté. Očito, umjetnica nas želi svakim danom ponovno iznenaditi i nikada ostaviti ravnodušnima. Vidljivo je da u interpretaciji Josipe Lisac, u njezinoj koncepciji estrade, postoji ukupnost, a ne odvojeni detalji. Glas, njegova vibracija, njegov naboj i modulacija, nalaze kontrapunkt u glazbi koja slijedi ili predvodi, kao i u probranoj vizuri kostima, frizure, kretanje na pozornici i svega onoga što čini un tout, ukupnost. Josipa Lisac potvrđuje tu ukupnost, bez izuzetaka, već nekoliko desetljeća. Za tu koncepciju ukupnosti zasigurno je zaslužan i Karlo Metikoš, čija je uloga autora i producenta, konačno suputnika, koji je napisao veliki broj skladbi po mjeri umjetnice, ostavila definitivno trajni trag u njezinome umjetničkome izrazu. Ta sveza učinila je umjetnicu čvršćom, pomažući joj u gradnji vlastitoga stila, kao i dvorca s kulama, kojim se branila u svome izražaju. Zadnjih godina njezina distanca s ostatkom svijeta postala je još uočljivija. Sagradila je dodatni dvorac tajne između sebe i sredine u kojoj živi, na način, kako bi rekao dre Malraux, da ''čitav život postaje tajna, kada se preispituje bolom". Josipa Lisac, prakticirajući najuzvišenije umjetničke oblike, kao i praksu razmišljanja, koja dakako ne ide nego u paru jedna s drugim, ustrajala je na svojoj jedinstvenoj putanji. Umjetnica nas podaruje luksurancijom savršenosti u vremenu koje nije luksurantno. Ona pregledava, izabire, donosi svoj sud, što u krajnosti može izgledati kao da nema važnosti, gotovo kao nonšalancija. No, to je samo privid, njezina koncentracija upravo tada pokazuje da njezina rigoroznost nikada nije bila veća ni jača, te da njezini stvaralački sokovi nisu prestali teći. Pa, eto i zbog toga, prikupili smo sve njezine izvedbe, ne gubeći ni najmanju parcelu.

Darujemo ih publici kao parcelu povijesti hrvatske glazbe, dakako, kao jedan od najvažnijih dijelova, koji je istovremeno upit, mjera, konstanta, nada, a iznad svega elegancija i život.