Novosti

30.01.2020.

Pismo Josipi Lisac


Svakodnevno, putem svih kanala, weba, facebooka, instagrama stižu nam brojne lijepe riječi upućene Josipi Lisac, i sve one dođu do nje. Tako je došlo i ovo divno pismo jedne djevojke, a koja ga je napisala dan nakon koncerta na Šalati. A dok zagrebačka publika čeka ovogodišnji Tradicionalni prosinački koncert posvećen Karlu Metikošu, uz ovo divno pismo prisjetimo se koncerta na Šalati…

Draga Josipa,


hvala vam na divnom koncertu sinoć! Bilo je čarobno! Fascinantno je kako baš svaki vaš koncert uspije biti toliko svjež i drugačiji od ostalih, a već godinama ne propuštam vaše koncerte u Zagrebu i u Varaždinu. Sinoćnji koncert me baš odveo u neku drugu dimenziju, bilo je savršeno! Pretpostavljam da bi vama čitajući moju prethodnurečenicu na um mogla doći misao da možda tu i tamo pokoji detalj nije bio baš tako savršen (svi smo mi najkritičniji prema vlastitim projektima i primjećujemo i najsitnije detalje koje drugi možda ni ne vide), ali iz moje perspektive… atmosfera je bila tako dobra, Zagreb je stvarao predivnu pozadinsku kulisu, imali smo divnu ljetnu večer, baš je bilo stvoreno ozračje savršenstva, tako da su i neke sitnice koje bi mogle biti percipirane kao nesavršenstvo, zapravo bileasimilirane u to savršenstvo i postale su savršene… bile susimpatični dodir ljudskosti i zapravo je ispalo vrlo ljupko isimpatično, i puno više od toga. I sama se bavim marketingom i nedavno sam slušala edukaciju na kojoj je bilo govora o gafovima i greškama i kako to percipira publika, a zaključak je bio vrlo zanimljiv: ako se iskomunicira na pravi način, pretvara se u veliku prednost i veliki plus koji se publici sviđa. Tako da bih vam od srca (u šali, ali onoj vrsti šale u kojoj ima puno istine) preporučila da za sve buduće koncerte, ili barem za većinu, isplanirate poneki “gaf” tek toliko da mu se možete nasmijati i stvoriti od njega divan, simpatičan trenutak.Zaista majstorski komunicirate s publikom i kreirate divan odnos, ne znam uživam li više u dijelovima koncerata u kojima pjevate ili u kojima govorite. Zaista ste vrhunski komunikator jer svoje snažne poruke, osim uz glazbu, komunicirate na toliko različitih načina – govorenom riječju, i najsitnijom gestom i pokretom, naravno odjećom i frizurom, i iznad svega, svojim životom, dosljednošću, postojanjem…


Prije koncerta sam išla posjetiti baku koja boluje od alzheimerove bolesti i koja se nalazi u staračkom domu. Ona se više ne sjeća našeg prvog susjeda, ali kad sam joj rekla da da idem na koncert Jospe Lisac i pažljivo pokušala provjeriti zna li ona još uvijek o kome ja govorim, sjeća li se još uvijek tko je Josipa Lisac, odgovorila je “Kako ne bih znala tko je Jospia Lisac?” i uputila mi pogled koji je govorio: “Kakva glupa pitanja ti to meni postavljaš, kako ne bih znala tko je Josipa?”


Utjecali ste na generacije ljudi, vjerojatno je nemoguće uopće isaznati kolika je zapravo snaga i rasprostranjenost tog utjecaja. Vaša umjetnost je puno više od glazbe, sve što znamo o vašem životu je zapravo umjetnost življenja, razmišljanja i bivanja, i to vrlo, vrlo inspirativna umjetnost… U današnje je vrijeme popularno biti “guru” i “life coach”, učitelj…, ta je riječ postala gotovo deplasirana i zapravo bih ju voljela izbjeći opisujući vas, ali zapravo jeste, na toliko razina, učitelj, inspirator, onaj koji otvara oči, prozore i vrata umova, stvara puteve u neke nove dimenzije promišljanja, a opettako primjenjive na svakodnevicu.


Pomislila sam za vrijeme koncerta, i to ne po prvi put, kako bi bilo divno imati vas za sugovornicu, imati susret i jednostavnorazgovarati… Dobro se sjećam kad se takva misao, želja za razgovorom s vama, prvi puta rodila u mojoj glavi – bilo je to poslije prvog vašeg nastupa koji sam vidjela uživo, 1994. godine u emisiji Sedma noć, tada sam imala 8 godina. Te ste večeri izvodili Maglu, imali ste dugačku crno-bijelu haljinu, dobro se sjećam svakog detalja frizure i šminke, magle na pozornici… Dok sam se s roditeljima vozila kući uautu sjećam se da sam razmišljala kako bih jako voljela razgovarati s vama… sjećam se i što sam vam htjela reći…
Tijekom života me u toliko važnih situacija pratila vaša glazba…Tijekom svakog vašeg koncerta imam osjećaj kao da mi se cijeli život prevrti pred očima, tolika sjećanja. Kao jedan od najsnažnijih trenutaka izdvojila bih koncert u ZKM-u 2009. godine, tada sam bila pri završetku studija i dobila sam “ponudu koja se ne odbija”, kojoj se nisam nadala ni u najluđim snovima – plaćeni doktorat u inozemstvu i posao na sveučilištu po završetku studija. Ipak, okolnosti su biletakve da bih u tom slučaju morala pristati na neke uvjete kojidjelomično nisu bili u skladu s mojim životnim uvjerenjima. Ipak, odluka je bila teška – s jedne takva ponuda (koja mi je iz tadašnje perspektive izgledala puno spektakularnije nego što mi izgleda iz današnje perspektive), a s druge strane – neizvjesnost. Dugo sam razmišljala i vagala. I tako je došla večer vašeg koncerta – večer uživanja i opuštanja.

Međutim, usred koncerta, sasvim nenadano, promatrajući vas koliko se i s kakvom iskrenošću predajete toj glazbi, svojoj ljubavi i strasti, postalo mi je kristalno jasno, bez ikakve sumnje – tako se treba živjeti – srcem, strastveno, biti svoj, slijediti intuiciju, biti hrabar. I odluka je bila donesena. I nikad
nisam požalila. Toga puta, kao i svaki puta kada sam slijedila intuiciju, život bi me počastio razvojem događaja koji bi me ostavio bez daha i s velikim osjećajem zahvalnosti, kada bih se osjećala jednom od sretnih, jednom od tisuću… Danas imam posao koji radim sa strašću, koji sam sama kreirala, koji mi omogućuje slobodu i neovisnost, koji mogu raditi iz bilo kojeg kutka svijeta i koji mi omogućuje da dio godine provedem na Tajlandu, na Baliju, u Australiji, u raznim dijelovima Europe… na bilo kojem mjestu gdje imam pristup internetu.

Jedan od mnogih divnih trenutaka kojima me život počastio, koji me ostavio bez daha i s velikim osjećajem zahvalnosti, bio je i nenadani susret s vama 2010. godine. Naime, taman sam bila kupila vaš CD u dućanu Muller na Trgu bana Jelačića, još uvijek sam ga držala u rukama, kad sam vas, spuštavši se niz pokretne stepenice, ugledala dolje u parfumeriji. Da nisam u rukama držala vaš upravo kupljeni, još neraspakirani CD, ne bih vas ni ometala, ali ovo je bio jedan od onih čarobnih trenutaka za koji sam osjećala da bih ga trebala podijeliti s vama i odlučila sam prići vam i u nekoliko rečenica objasniti što se upravo dogodilo… Mislim da još nisam ni dovršila rečenicu, a vi ste istog trena shvatili što se dogodilo, uvjeravajući me da ono što sam nazvala “divnom, nevjerojatnom slučajnošću” zapravo nije slučajnost…


To je bio jedan od onih trenutaka kad čovjek ostane bez daha… Bez riječi nismo ostale, sjećam se da sam vam zahvalila na vašoj glazbi, koja je zapravo puno više od glazbe i na riječima koje ste mi upravo govorili… bilo je strašno simpatično jer smo jedna drugoj zahvalile najmanje pet puta… Uz to ste još bili tako pažljivi da ste angažirali prodavačice kako bi nam dale odgovarajuću olovku za autogram i posvetu. Posvetili ste mi neočekivanu količinu pažnje, vremena, divnih riječi i nevjerojatne energije. Sve je imalo i
predivnu humorističnu crtu kad sam na kraju zaboravila svoje sunčane naočale, a vi ste zapamtili moje ime i zvali me da se vratim po njih kad sam već skoro bila na izlazu iz dućana… Hvala vam…

Mogla bih napisati još toliko toga…

Kako god bilo, voljela bih vam ovim pismom zahvaliti na svemu što sam od vas na toliko različitih načina i na toliko različitih razina dobila.

M.H.