Novosti

16.12.2017.

Posebni trenuci u Lisinskom...

Održan Tradicionalni koncert za Karla Metikoša 10. i 14. prosinca


Izvještaj s koncerta: 14.12.2017.

Izvještaj je preuzet s portala perun.hr.

Fenomenalne klavirske dionice Željka Vlahovića, u kojima su se izmjenjivale blagost i nježnost, divlji valovi i osjećaj smiraja dana, nadopunjavale su se s uistinu nadahnutom vokalnom izvedbom Josipe Lisac u izvrsnoj i dirljivoj izvedbi ”Janinog ludila” iz naše legendarne rock-opere ‘‘Gubec-beg”. Ovakva, možemo reći ogoljena verzija, baš je udarila u ‘pravu notu’. Nakon toga je uslijedilo prisjećanje na sredinu sedamdesetih godina, period stvaranja najveće slave dotičnog djela, čeda Karla Metikoša, Ivice Krajača i Miljenka Prohaske. U pravoj umjetnosti, kao i u životu, izmjenjuju se suze i smijeh. Već od prvog opširnijeg kontakta s auditorijem Josipa je postavila svojevrstan standard u kojemu njezine spontane, idiosinkratične, duhovite, tipično ekscentrične opaske i storije idu ruku pod ruku s impozantnim, izvanredno odsviranim i često potresnim skladbama. I to je jedan od faktora koji je učinio ovaj koncert nevjerojatno kvalitetnim, gotovo zapanjujućim iskustvom. Međutim, krenimo redom.

 ”Vjerujem ti sve” doimala se poput nadrealnog i melankoličnog lebdenja nad nedovoljno intrigantnom svakodnevnom stvarnošću, a ni tu cijeli genijalni sastav majstora-muzičara još nije bio na okupu. Uz klavijature Gojka Tomljanovića, posebno je božanstven ambijent stvarao Davor Doležal na gitari. Uvećana energičnost uvedena je u igru izvedbom ”Boginje”, na kojoj se posebno istaknuo sjajni basist Davor Črnigojsa svojim istaknutim dionicama. Izvedba prekrasnog klasika iz ’73. ”O jednoj mladosti” umnogome nije nadmašila originalnu studijsku verziju, ali ovaj, nekako ipak manje dramatičan i pompozan aranžman također je unio atmosferičnost i zanimljivost u priču. Kako god bilo, riječ je o skladbi ‘većoj od života’, u kojoj (i kao reakcija na koju) emocije samo naviru. Tome je barem donekle pridonijela i solo dionica na trubi Josipa Graha.

 

Puhači kao plemstvo među muzičarima? Uglavnom, riječ je o ‘running joke’ koju je naša najveća pjevačica od tog momenta još nekoliko puta ponovila tijekom dvosatnog koncerta, a tu se aludiralo i na briljantnog saksofonista Vojkana Jocića, prisutnog na većini izvedbi večeri. Do sada je već jasno koliko se Josipa oslanja na bogat, višeslojan zvuk svojih pratećih glazbenika, koji su zapravo creme de la creme hrvatskog jazza. Kad još spomenem da su tu i meštar Borna Šercar na bubnjevima i Toni Starešinićspiritus movenshiperproduktivnog i izvrsnog electro-jazz avangardnog sastava Chui (o još nekim biserima kasnije), valjda sve postaje bistro i onome tko možda inače nije fan Josipe Lisac.

No, prisustvovati ovakvoj koncertnoj večeri i ne postati barem malo jedan od takvih znači biti pomalo i emocionalno obogaljen te slijep (bolje reći gluh) za umjetnost. U svakom slučaju, još jedna vrlo lijepa i ugođajna Črnigojeva solo dionica na basu obilježila je interpretaciju ”Dok razmišljam o nama” koju je još toplijom učinila inspirirana Jocićeva saksofonska solaža. ”1000 razloga” i ‘‘Živim po svome” na neki su način samo pripremile teren za još jedan u nizu dokaza da smo se u Lisinskom u četvrtak navečer zapravo nalazili ako ne u predvorju, onda barem pred ulazom jazz(y) raja. Gotovo ‘mind-blowing’ solo dionica na bubnjevima Borne Šercara (prerano ometena aplauzom, barem po mojem skromnom mišljenju) poslužila je kao spektakularan uvod u ”Ja bolujem”, otpjevanu strastveno kao što samo – još uvijek očaravajuća i energična – Josipa može. Dramatičnost, teatralnost, impresivna atmosfera… Sve je bilo tu. Čemu trošiti riječi o specifičnom vokalnom izričaju naše jedine prave pop/rock dive? Ionako nam je svima poznat. Važno je samo istaknuti da su ga godine vrlo malo načele… Uostalom, kakve godine? Mnoge mlađe izvođačice mogle bi pozavidjeti jedinstvenoj karizmi i dinamičnosti Josipe Lisac.

Šercar ipak nije otkrio auditoriju svoje pjesničko umijeće kojega je šaljivo spomenula glavna zvijezda večeri, a nakon još jednog u nizu (jako lijepih i više nego kolegijalnih) posebnih isticanja i predstavljanja svojih majstorskih muzičara uslijedila je ”Gdje Dunav ljubi nebo”, na kojoj je multi-instrumentalist Grah svirao harmoniku. Nakon toga se Starešiniću pridružio ostatak grupe Chui – relativno novopečeni član Jocić, koji je ionako uglavnom bio prisutan na pozornici, te ritam-sekcija sastavljena od basista Konrada Lovrenčića i bubnjara Ivana Levačića. Preostala Josipina instrumentalistička ekipa je napustila binu.

 

 

Naravno, Chui i Josipa izveli su recentno popularnu, muzički veoma zanimljivu ”Tebi putujem”. Nije ni čudo da su se Josipa Lisac i Chui međusobno umjetnički privukli. I sama je natuknula nešto na tragu priče o međusobnom uvažavanju, prepoznavanju i pronalaženju onih koji stvaraju; uistinu stvaraju nešto novo, čarobno i interesantno. A te karakteristike, svatko bi se trebao složiti, definitivno povezuju živu legendu s impresivnim te inovativnim kvartetom. ”Tebi putujem” je gotovo hipnotička stvar na kojoj elektronički elementi, koji su, naravno, Starešinićev doprinos, donose dodatne zvukovne boje, kao što je istaknula i sama Josipa, iskreno oduševljena svojim suradnicima i njihovim umijećem.

Uz njezinu priču o svestranom Ivici Krajaču kao jednom od ključnih suradnika i pojedinaca koji su praktički bili tvorci njezine uspješne karijere, normalno je da sam odmah pomislio da je ovaj spektakularan koncert (naravno, kao i mnogi drugi prije njega na kojima nisam bio nazočan) zapravo i sjajan i reprezentativan hommage velikom Karlu Metikošu, nezaobilaznom imenu jugoslavenske i hrvatske popularne glazbe, čovjeku koji je na neki način žrtvovao svoju samostalnu karijeru (šezdesetih godina bio je poznatiji kao Matt Collins) za osobu koju je istinski i bezrezervno volio te bio njezin životni suputnik sve do svoje prerane smrti 1991. Bio je to zaista velik, sjajan rock skladatelj u našim okvirima.

 

‘Hir, hir, hir” s istoimenog albuma iz 1980. započela je introm na klavijaturama,  a odsvirana je energično, snažno i čvrsto, u naglašenom funky aranžmanu, kako joj i priliči. ”Danas sam luda’‘ odsvirana je u aranžmanu poprilično udaljenom od studijske verzije s ”Boginje” (1987.), što je meni osobno, kao umjerenom obožavatelju Springsteena, predstavljalo svojevrsno olakšanje. Da se razumijemo, ne želim biti nimalo zloban; u bivšoj Jugoslaviji si je, uz toliko kradljivaca i plagijatora, i Josipin tim mogao dopustiti jedan mali izlet u (ne toliko) ‘zabranjenu zonu’. U svakom slučaju, evo još jednog dokaza da kvalitetni muzičari s dobrim idejama svakoj pjesmi mogu udahnuti novi život. Kad god postoji potencijal za to.

Magla” je izvedena sjajno. Suptilnost i nešto agresivnija ekspresivnost po potrebi su se savršeno izmjenjivale i  nadopunjavale u vokalnoj interpretaciji velike pjevačice. Uostalom, kao uvijek. Doležal je odsvirao blještavu solo dionicu na gitari u etapi koja je privodila kompoziciju završetku. Uslijedio je gromoglasan pljesak; ‘standing ovations’, ništa manje. Josipa Lisac je, iskreno dirnuta, zahvalila prisutnima; poručila je da bez publike ne bi bilo ni njene prave afirmacije. Na koncu su uslijedile još ”Ležaj od suza” i ”Ispočetka”. Naklon i još jedan pljesak za kraj.

Neponovljiva Josipa Lisac i nakon pedeset godina očarava vokalom, karizmom, energijom, originalnošću, duhom, šarmom… Ne trebaju joj suvišne ekstravagancije koje ionako navode neupućene i površne na potpuno pogrešan trag u potrazi za ključem njezinog značaja. Premda je i imidž, t.j. status modne ikone, odigrao svoju ulogu kroz godine, naravno. Međutim, njega treba doživljavati više kao jednu od usputnih izvanjskih ekspresija jedne velike umjetničke izvornosti. Nadalje, uz pratnju i podršku ovakvih muzičara od formata, kako bi uopće sve i moglo poći po zlu? Metikoševe skladbe i dalje sjaje na našem glazbenom nebu i taj sjaj nikada neće izblijedjeti. Po potrebi – ritmično, dinamično, snažno. Ponekad ranjivo, blago, suptilno, decentno. Katkad hrabro modificirani aranžmani. Zdrava samouvjerenost, autorefleksivnost i samosvijest o svojem značaju velike umjetnice. Uz veliku dozu iskrene, lepršave i samosvojne duhovitosti. To je Josipa Lisac. I to je prezentirala po tko zna koji put. Reakcije publike, uostalom, sve govore.

 

“Photo by Perun.hr, Danko Crnković”