Novosti

10.12.2011.

VEČER POSVEĆENA KARLU METIKOŠU, KAZALIŠTE KEREMPUH, 10.12.2011.

“ŽIVOT JE SAMO MOST”


“Što je, pjevaču? – upita me neki Mađar koji je spavao kraj mene – Propalo? Nemoj klonuti, nego se izvuci ispod ovog prokletog kamenog šešira. Ti ćeš uspjeti. Znam ja!” Citirani susjed, jedan od klošara s kojima je Karlo spavao pod mostovima Seine, pokazao se prorokom. Metikoš je doista uspio, iako je u Parizu sišao s vlaka s jednim koferom, kišobranom drvene drške i jednim dolarom u džepu.

Naš rock pionir koji je na “Prvom pljesku” u zagrebačkom Varieté-u pjevao neke amerikanske pjesme i morao se sam pratiti na klaviru, pod imenom Matt Collins punio je ekskluzivne evropske klubove i otvarao Hiltonove hotele, družio se s groficama, šeicima, missicama, glumicama, ali i s pripadnicima plemena Massai. Pustolovnog duha i strahovite upornosti, proživjevši život vrijedan filma, ili kakvog avanturističkog romana, kao skladatelj Karlo Metikoš, ostavio nam je u baštinu na desetke pjesama i dvije rock opere. Na 20-u obljetnicu njegove smrti, u kazalištu Kerempuh poklonili smo se tom umjetniku i njegovoj ostavštini.
U nekoliko redaka, daleko od udarnih vijesti na temu politike, suđenja, seksa i nogometa, nekim se medijima proteklih dana potkrala sljedeća vijest: “Josipa Lisac pjevala voljenom Karlu na 20-u obljetnicu njegove smrti”. Jest, pjevala je. No, nije to bio zagrebački koncert kakav su možda Josipini poklonici očekivali 10. prosinca. Zapravo, nije se uopće radilo o koncertu. I baš dobro da nije. Jer, mlađe generacije su konačno mogle, kroz sve što je protekle subote prikazano, vidjeti, čuti i doživjeti osobnost čovjeka kojem Josipa posljednje dvije decenije posvećuje svoje koncerte i albume.

O ženi kroz koju već četrdeset godina živi Karlov skladateljski opus znamo dosta (ili bar tako volimo misliti). U svakodnevici ćemo nerijetko u brojnim životnim segmentima primijetiti maglu svuda, maglu oko nas, ili konstatirati: danas sam luda. Ali tko je taj Karlo kojem Josipa, kako sama tvrdi, duguje sve? Taj isti koji je skladao i “Maglu”, i cijeli “Dnevnik jedne ljubavi”, pa i naše prve i jedine rock opere “Gubec Beg” i “Grička vještica”… Kako je zvučao njegov glas? Kako je razmišljao, izgledao, živio…? Što sanjao? Upriličeni art-performance, znakovita naslova “Život je samo most” (prema istoimenoj pjesmi), kroz dokumentarac, glazbu, ples, stihove i anegdote dao nam je dobar dio odgovora na navedena pitanja. Približio nam je hrabrog, upornog i samouvjerenog mladog pjevača Matta Collinsa; talentiranog skladatelja s puno entuzijazma, Karla Metikoša; show man-a zarazne energije, razgovorljiva i duhovita sugovornika, šarmantnog i neposrednog čovjeka izuzetnih socijalnih vještina i, dakako, gurmana.

Prigodni performance bio je satkan od nekoliko dijelova. Nakon prikazanog dokumentarca, svojevrsnog kolaža sastavljenog od isječaka iz različitih TV emisija, plesni ansambl Snježane Abramović približio nam je rock’n’roll Matta Collinsa. Dugogodišnji Karlov suradnik i prijatelj, Ivica Krajač, podijelio je s nama nekoliko upečatljivih anegdota, nizajući karakteristične Karlove dosjetke kojima se jednostavno morate nasmijati, da bi potom pozornicu ponovo prepustio plesačima i “Magli”. Pjesnikinja Sonja Manojlović recitirala je nekoliko svojih pjesama iz, kako je rekla, vremena kada se s Josipom i Karlom susretala na stranicama Plavog Vjesnika, a Josipa je pred kraj promocije izvela “Janino ludilo” uz klavirsku pratnju Željka Vlahovića. Silna snaga te arije iz Gubec Bega, podcrtana Josipinim nepogriješivim osjećajem za dramaturški trenutak i ovog puta je naišla na ovacije. Do završnice performance-a dovele su nas autentične Karlove snimke sa foto-safarija u Africi. Vrtjele su se snimke živopisnih ptica, geparda i malih Afrikanaca. Čuo se Karlov glas: “Mnogi taj pejzaž opisuju kao raj na zemlji.” Vjerojatno, poslije svega što smo vidjeli i čuli te večeri, nakon višedimenzionalne slike koju smo dobili, snimke drugog kontinenta nisu slučajno ostavljene za kraj. Zaista, zavirili smo u drugi svijet, drugačiji svijet, uvjereniji da je život samo most. Poslije svega prikazanog, činilo se da je Karlo Metikoš nekako uspio u svom 51-godišnjem životu proživjeti više života. “Mnogo zemalja, mnogo ljudi i moja vječna želja da sve vidim, čujem i naučim…”

Performance je ujedno bio i promocija. Naime, povodom dvadesete godišnjice Karlove smrti, objavljena je “Priča” – sveobuhvatno izdanje koje objedinjuje Karlove memoare koji su izlazili 1971. godine u Plavom Vjesniku pod naslovom “Za dva kovčega slave”, zatim notne zapise 27 njegovih skladbi “Knjiga pjesama” (što je za klavir, gitaru i vokal priredio Elvis Stanić) i dvostruki CD “Matt Collins – The Ultimate Collection” s 40 izvornih snimaka.

Živo i duhovito pisani, memoari su uvid u vrijeme kada je trebala specijalna dosjetljivost za doći do željenih ploča i časopisa, kada se na čage moralo odlaziti s kravatom, a tekstove pjesama skidalo cjelonoćnim preslušavanjem na gramofonu s trubom u koju je naguran jastuk, da se ne bi na novo otkopavala ratna sjekira sa susjedima. Danas posve nevjerojatno zvuči da je prvi vokalno-instrumentalni sastav u kom je Karlo pjevao, kvartet “Regal”, svoj prvi nastup koji se sastojao od pet pjesama pripremao punih godinu dana. Ili, da je 21-godišnji mladić bio spreman spavati s klošarima pod pariškim mostovima i u prihvatilištu Crvenog križa te gladovati, sve dok mu se nije pružila prilika da nastupa u klubovima. Nije imao utjecajne roditelje da ga proguraju, niti je bio bogataški sin poput nekih prinčeva s kojima se kasnije znao družiti. Bio je bez zaleđa, no s glazbom na svojoj strani. “Uvijek sam bio sam i sve što sam mogao uraditi ovisilo je samo o meni.” Od spavanja na plahti od novinskog papira i svladavanja trikova kako preživjeti dan s nekoliko franaka, preko prvih uspjeha, do velike popularnosti u Francuskoj, sretanja i upoznavanja s velikanima poput Dukea Ellingtona, ili Beatlesa, uživanja u kavijaru i druženja s ljepoticama – sigurno je da se radilo o nevjerojatnoj energiji i ustrajnosti. Kao već afirmirani pjevač i velika zvijezda, u Jugoslaviju dolazi polovicom 1960-ih, te u dvije turneje održava preko 150 koncerata, promijenivši pritom tri ondašnja najbolja rock benda. Postavlja nove rekorde puneći stadione i dvorane, na Šalati preko sat vremena tisućama ljudi pjeva po kiši, obožavatelji mu trgaju odjeću u želji da ga dodirnu, propada kroz improvizirane bine, ustaje i nastavlja s pjesmom. U Rimu je najavljivan kao kralj twista i madisona, u Beču kao pjevač evropskog jet-seta i novi idol mladih, u SSSR-u su ga zbog svjetlucavih odijela prozvali Железный человек, a zbog petogodišnje turneje po lancu Hiltonovih hotela prozvali su ga Mr. Hilton. Nije ga zaustavila ni automobilska nesreća – plesao je hully-gully s vijkom u nozi. Nije čudo, stoga, što su mu pisma završavala sentencom: Per aspera ad astra. Hod po već utabanim stazama očito ga nije zanimao.

Bila su to neka druga vremena, nemali broj puta smo pomislili gledajući 10.12.2011. taj edukativno-portretni dokumentarac o Karlu Metikošu (alias Matt Collins). Punih dvadeset godina nakon njegove smrti sjedili smo u kazalištu Kerempuh, nekadašnjem zagrebačkom Varieté-u, i pratili Priču. Priču koju je jedan 17-ogodišnji dečko, strastveni zaljubljenik u rock glazbu, počeo stvarati upravo u tom Varieté-u, i to daleke 1957. godine. Istina, bila su to neka druga vremena. Ali, bio je to i početak jedne upečatljive životne priče, vrijedne pričanja. S filmskim zapletima i preokretima. Potvrđivale su to reakcije publike protekle subote, poglavito mladih koje je sagledavanje Karlovog puta navelo na promišljanje o vlastitom.

Kakva sreća da je Priča ispričana!

Paulina Lanceroti


Karlo Metikoš / Matt Collins – PRIČA” na  Croatia Records WebShop