Novosti

20.11.2009.

REIZDAN JE I DIGITALNO REMASTERIZIRAN “DNEVNIK JEDNE LJUBAVI”


Podudarnost – da je “Dnevnik jedne ljubavi” vršnjak Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”, koju obično nazivamo domom, hramom glazbe – možda i nije slučajna. Jer, u “Dnevniku” su mnogi, makar rođeni 10 ili 20 godina nakon što je snimljen, pronašli svoj dom. “Dnevnik” je, kao prvi konceptualni album, stekao kultni status i postao nezaobilaznim mjestom domaće rock antologije, a već je u prvoj godini distribucije dosegao i premašio prodanih 25000 primjeraka, te se okitio Jugotonovom titulom – Zlatna ploča. Radi se o glazbeno, tekstovima i grafikom zaokruženoj cjelini – o kompletnom umjetničkom djelu, kojem se ne može dodavati, ni oduzimati.

Pošto nam je već sa 18 godina, u Opatiji 1968. rekla što je čini sretnom, za nju krenule su lađe na Splitu 69. da bi nam godinu kasnije s pozornice zagrmila nezaboravnu “Oluju”. No, (nazovimo ga tako) sudbonosni trenutak za Josipin život dogodio se početkom 1971. godine. Upravo te, i u kolektivnom pamćenju hrvatskog puka (naravno, iz drugih razloga), znakovite godine ona upoznaje Karla Metikoša, svog budućeg suputnika, suradnika, prijatelja – svoju ljubav, u čiju čast i danas priređuje koncerte. A priređivat će ih, vjerojatno, dok je živa.
Metikoš u to vrijeme već ima iza sebe respektabilnu pjevačku karijeru – pod imenom Matt Collins snimao je za PHILIPS, bio popularan u Francuskoj, niz godina nastupao po svjetskom lancu Hiltonovih hotela i imao brojna gostovanja po SSSR-u, gdje su mu zbog svjetlucavih odijela od lamea najdenuli nadimak “Železnij čelovek”. Početkom 60-ih se vraća u domovinu i, u maniri prave europske ali i prve rock zvijezde u nas, puni dvorane i stadione diljem SFRJ. Tijekom dvije svoje turneje (1964. i 1965.) održao je, za tadašnje pojmove, nezamislivih 150 koncerata. Kroz to vrijeme na smjenu su ga pratila 3 ondašnja najbolja benda (Crveni koralji, Bijele strijele i Delfini – Zagreb), jer dečki samo jednog benda nisu mogli izdržati tako žestoki tempo. Doma, u svom Zagrebu, održao je 3 uzastopna koncerata na Šalati, od kojih se jedan posebno pamti. Naime, uz Davida Bowiea, Matt Collins je jedini koji je Zagrebu pjevao po pljusku a da se nitko u publici nije pomaknuo. Svi su i dalje slušali koncert, kiši usprkos. Slučajno ili ne, jedan od njegovih hitova upravo nosi naslov “Ritam kiše” (“En écoutant la pluie”). Da slika bude bar malo jasnija – Zagreb tada još uvijek nema ni Dom sportova, ni Lisinski, a Arena, čijom se popunjenošću mjeri uspjeh današnjih estradnjaka, je u višedecenijski dalekom futuru.

dnevnik3_smallU doba gorespomenutog sudbonosnog susreta, Josipa je tek 20-godišnja djevojka, no već sa zapaženim izvedbama na renomiranim festivalskim pozornicama. Školovana i, posebno za zabavnjačko-šlagerski milje, neobična glasa, nakon Bacha i Beethowena u zboru maestra Dinka Fija, pjeva Dedića, Runjića i Kelemena u Opatiji i Splitu. Solističkim festivalskim nastupima prethodilo je relativno kratko rock kaljenje sa Franom Paraćem (kasnije dekanom Muzičke akademije) u grupama “O’Hara” i “Zlatni akordi”. Možda tada još uvijek ne zna točno što hoće, ali bar jako dobro zna što neće. Iako vrlo mlada, već tada ne želi pjevati sve što joj se ponudi, pa njena odbijanja pjesama, kao i osebujni nastupi, ubrzo bivaju proglašeni hirovitošću. Nešto više o toj hirovitosti sama nam je rekla 10 godina kasnije, snimivši jednu od svojih velikih uspješnica – pjesmu “Hir, hir, hir”.

Njeno poznanstvo i druženje s Metikošem ubrzo prerastaju u ljubav i suživot, donoseći joj mir i zrelost. Karlo izjavljuje “Josipa je glas koji se rađa jednom u 100 godina” i okreće se skladanju. Vrlo brzo, već 1972. godine, odnose prvu zajedničku pobjedu, i to na Zagrebfestu sa pjesmom, kasnije evergreenom, “Dok razmišljam o nama”. Zanimljivo, prve festivalske večeri ta se pjesma jedva probila u finale. Nastavili su zajedno kuhati, a sljedeće što su nam skuhali bio je legendarni “Dnevnik jedne ljubavi”, Josipin prvi studijski album, no ujedno i prvi konceptualni uradak, te jedna od prvih rock ploča u Jugi. Objavljena je 1973. godine, a ovih dana je doživjela digitalo remasterizirano reizdanje. “Dnevnik” je stekao kultni status i postao nezaobilaznim mjestom domaće rock antologije, a već je u prvoj godini distribucije dosegao i premašio prodanih 25000 primjeraka, te se okitio Jugotonovom titulom – Zlatna ploča. Nije na odmet spomenuti da se dodjela te Zlatne ploče odigrala 1975. godine, nakon izvedbe naše prve rock opere Gubec Beg, istog autorskog tandema Metikoš-Krajač, u kojoj je Josipa maestralno izvodila ulogu djevojke Jane.

dnevnik2_smallProbajmo malo oslikati vrijeme kada su ovi iznimni glazbenici stvarali svoj, a već dekadama i naš, “Dnevnik jedne ljubavi”. Zavirimo li prvo u svijet, vidimo da je upravo te godine potpisan prekid vijetnamskog rata, da je 1973. godina smrti Picassa, Nerude i Tolkiena. Internet je još u pelenama, a švedska ABBA započinje svoj proboj na britansko tržište. U Jugoslaviji je to vrijeme omladinskih radnih akcija i prvih color televizora na kojima su se pratili popularni Jadranski susreti, ili Profesor Baltazar. Za automobilizaciju zemlje zaslužan je Zastavin “fićo”, a za udoban korak startasice i borosane. Nogometnim nebom dominira “hajdučka bila”, a Pula dočekuje olimpijskog, europskog i svjetskog šampiona – Matu Parlova, boksačkog velikana koji se za mečeve pripremao čitajući poeziju. Split je 70-ih internacionalni glazbeni festival, u čijem gala programu gostuju zvijezde Sanrema – Domenico Modugno, Claudio Villa, Milva. U Zagrebu se 1972. otvara Dom sportova u kom će koju godinu kasnije svirati Rolling Stones. Naredne 1973. izgrađen je Lisinski, a nedugo zatim (1975.) postavlja se kamen temeljac za današnji HRT. Tu negdje (1976.) je i nulti broj kultnog Poleta.

Revolucionarne 1968. događa se i svojevrsna revolucija u Jugotonu – izlazi prvi rock album! Bila je to ploča “Naši dani” Grupe 220, da bi nekoliko godina kasnije (1972.) bio objavljen album “Time” grupe TIME. Iste godine kada Josipa pobjeđuje sa “Dok razmišljam o nama”, na Zagrebfestu nastupaju i sarajevski Indexi sa pjesmom “Sanjam”. Upravo će njihov član, virtuoz na gitari, Slobodan Bodo Kovačević, odsvirati dobro nam znani uvodni solo u “O jednoj mladosti”, pjesmi kojom započinje “Dnevnik jedne ljubavi”. Također, dok se njihov album “Time” već vrti, a Dado Topić u rock epopeji vrišti “Za koji život treba da se rodim”, kompletna postava Tajmovaca učestvuje u rađanju Josipinog “Dnevnika”, koji izlazi početkom iduće 1973. Aranžmane potpisuje i dirigira, ali i svira upečatljivu flautu u “Ležaju od suza”, Brane Lambert Živković. Tijekom predstojećeg ljeta, nastupajući skupa sa Tajmovcima, Josipa prolazi cijelu obalu.

Promocija “Dnevnika” započela je u Klubu književnika, da bi njen koncertni dio bio upriličen u zagrebačkom kazalištu Komedija i to je bio prvi koncert kod nas koji je otpjevan na playback. Večernjak je prethodnog dana pogrešno izvijestio da će Josipa samo otvarati usta, pa su se organizatori uplašili da će dvorana zjapiti prazna. Jasno, to se nije dogodilo, no tumačenja u čemu je razlika između playback-a i lip-sing-a kasnije su potrajala mjesecima, kao i uvjeravanja da je Josipa pjevala uživo, na snimljene matrice.

mattifox6_smallEvo kako je ona sama još 70-ih ispričala priču o “Dnevniku”:
– Znaš, ja sam se našla u jednoj nezgodnoj situaciji. Jugoton je želio da izda moj album, znaš one stereotipne stvari, kako to već oni znaju – sa jedne strane trebali su da se nalaze moji dosadašnji uspjesi, a sa druge neke nove kompozicije. To nije bilo ono što sam ja željela. Kužiš, ja sada više ne pjevam kao prije dvije-tri godine. Htjela sam da dam sebe onakvu kakva sam danas, pa sam ljudima u Jugotonu rekla: “Ja vam bum donela sve kaj napravim za novi album a vi to odobrite ili odbijte, ali mene na štos staro-novo ne bute nagovorili.” Rekla sam Karlu da počne raditi materijale za mene. Počeo je da radi. Ponekad ga u sljedećih nekoliko mjeseci nisam mogla od klavira otjerati, niti da nešto pojede. Stalno je nešto preslušaval, dogovaral se sa Ivicom Krajačem koji je pisao tekstove, prerađival neke svoje kompozicije koje je prije komponiral. I stalno je nešto gunđal, dotjerival a meni nije dozvoljaval da sudjelujem u tom poslu. Samo je rekel “Ti si buš to preradila kad dođemo u studio da snimamo”. Bilo je točno tako. Ja sam to preslušala, dodala nekaj svojeg modernog meni svojstvenog, sviđalo mi se i onda smo to odnesli u Jugoton. Pristali su da izdaju takav album kakav sam željela, iako su sumnjičavo gledali na tu našu rabotu. Sve je tu bilo čudno, i kompozicije, i tekstovi, i aranžmani. Dali su nam studio, termine, a muzičare sam si sa Karlekom odabrala sama. Joj, sad ti je tek nastala gungula. S menom su album snimili dečki iz grupe TIME i još neki muzičari. Kaj da ti pričam? Stvari su se toliko proradile da je u studiju nastala jedna nadogradnja svijeta. Svi zajedno smo dodavali i izmišljali finese za aranžmane, u svirci se išlo preko nota, svi su davali više nego kaj se očekivalo u prvom momentu i zato je sve ispalo s tako mnogo duha. Svako je dao dio sebe. Svi smo izgarali za taj album, svađali se dok nismo našli nešto što je najbolje, proslavljali uz piće kada bi neku kompoziciju dotjerali do kraja. Moglo bi se reći da smo skoro spavali u studiju za vrijeme snimanja. Sjećam se da smo ponekad odlazili kući tek u dva ujutro i da su mi se dečki kasnije žalili da im žene nisu vjerovale da su radili do tako kasno u noć. Karlo mi je bio producent i, osim što se stalno brinul da sve bude onako kako želimo, trčal je po kave i sokove. Velim ti, bila je to prava ludnica.

Danas duh te prave ludnice vjerojatno osjeti na svojim koncertima, iza kojih joj neki novi klinci umiju donijeti “Dnevnik”, moleći ju da potpiše ploču. Ona je možda, pogotovo u proteklih 18 godina otkad je Karlo umro, i svoju glazbu, i cijelu sebe pretvorila u Dnevnik jedne ljubavi. Dnevnik kojem je, kako je nekad pisao Dražen Vrdoljak, vrijeme već odavno skinulo navodnike.

Danas se prisjeća:
– Zaista je bilo posebno, neponovljivo. Radilo se u teškim tehnološkim uvjetima, ali istovremeno je bilo lijepo. Sva ta energija… Svaki takt se slavio. Napravilo se pola pjesme, pa se slavilo. Napravila se cijela pjesma, pa se slavilo. A pjevalo se samo na jednom kanalu. Ako se željelo nešto popraviti, ili snimiti bolja verzija, ona prethodna se morala brisati. Zanimljivo, “O jednoj mladosti”, danas najpoznatija pjesma s “Dnevnika”, započeta je još 1971. tijekom turneje po SSSR-u i imala je radni naziv “Ruska”. Karlo je ‘B’ chorus dopisal u Zagrebu. “Sreća” je također nastala u Rusiji. A ideja o naslovu i konceptu albuma pripada Ivici Krajaču. Onaj krasnopis i akrostih na ploči su također njegovi. Kad mi je došao s idejom da se album zove “Dnevnik jedne ljubavi”, meni je to bilo nekak mlako, kaj ja znam… Bila sam mlada, htjela sam nešto snažnije, drukčije. Poslije sam uvidjela koliko je to zapravo bilo divno. Snaga “Dnevnika” pokazivala se i otkrivala u godinama koje su uslijedile, a potvrde stižu i danas. Možda je upravo danas najsnažniji.

I zaista, obuzme vas neki poseban osjećaj, kada vas Josipa razgovarajući uvede u neveliku prostoriju u svom domu, u kojoj dobar dio zauzima klavir i izgovori: “Evo tu, na ovom klaviru, je sve nastalo.” Ne poželite ništa na to reći, samo se u mislima počnu izlistavati melodije i refreni dragih vam pjesama, dok na zidu, uz Karlove fotografije, promatrate Srebrne i Zlatne ploče. Za svoje brojne Porine koje je osvojila, Josipa i ne zna točno gdje su (nisu ni u kakvoj vitrini), a na spomenutom klaviru stoji samo jedan – onaj Karlov. Uistinu zanijemite pred tom posvećenosti i odanosti žene, jedne od sretnih, jedne od tisuću, koja je i danas ostala na svom putu i, kako ona voli reći, u misiji. I danas s istom predanošću, kao gotovo 60-godišnjakinja, pjeva “Živim po svome”. Baš kao što je, sa svojih 20, pjevala: “Nekad sjajan, nekad bijedan, ali za me samo jedan – život moj”. A današnja mladost, bila u Zagrebu, Beogradu, ili Ljubljani, na početku njenih koncerata s istom emocijom sluša: “Drugi za te ovaj svijet grade, s malo prave istine u tom”. Podudarnost – da je “Dnevnik jedne ljubavi” vršnjak Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”, koju obično nazivamo domom, hramom glazbe – možda i nije slučajna. Jer, u “Dnevniku” su mnogi, makar rođeni 10 ili 20 godina nakon što je snimljen, pronašli svoj dom.

– Ostavila sam neke tragove kojima sada idu drugi ljudi. I to su moje najveće nagrade.

Paulina Lanceroti